Otkad su socijalni kontakti zbog mjera zaštite od novog koronavirusa Covid-19 smanjeni na minimum, za mnoge se život sveo na kuću, odnosno stan i uobičajena četiri zida. Situacija je to, koju uz obilje informacija i često alarmantne i ozbiljne vijesti, mnogi teško podnose, čekajući kad će vrijeme borbe protiv bolesti i „nevidljivog neprijatelja“ Covida-19 proći i kad će se život vratiti u ono što se smatralo normalnim ritmom. Da bi to vrijeme prošlo u što boljem ozračju, s puno optimizma i konkretnih savjeta djeluju članovi Društva psihologa Virovitičko-podravske županije. Poput drugih stručnjaka iz svojih područja i oni su odmah građanima ponudili pomoć iz svoje domene: 24. veljače otvorili su broj mobitela 091/547-8464 za psihološku pomoć u Virovitičko-podravskoj županiji koji je građanima na raspolaganju 24 sata. O tome koriste li građani taj broj, što ih najviše zanima i drugo, pitali smo potpredsjednicu Društva Sanju Miklović-Šipek u online intervjuu.

1. Koliko je članova vašeg društva na raspolaganju građanima na broju mobitela koji je „otvoren“ 24 sata?

Freepik

Naše lokalno Društvo psihologa pridružilo se akciji Hrvatske psihološke komore, koja je u suradnji s Hrvatskim psihološkim društvom i županijskim društvima psihologa pokrenula mrežu za telefonsko savjetovanje. Za početak smo dogovorili dežurstva na telefonu – jedna osoba jedan tjedan. No, ako se broj poziva bude povećavao, tada će i potreba za izmjenama volontera biti veća. Za sada se javilo dosta članova Društva, tako da su dežurstva osigurana cijeli travanj. Zahvalni smo i Hrabrom telefonu, koji je vrlo brzo reagirao na potrebe nas stručnjaka za dodatnim edukacijama u području telefonskog savjetovanja te održao niz webinara o specifičnostima telefonskog savjetovanja uslijed pandemije, koji su nas ojačali da se još spremnije borimo s problemom pred nama.

2. Što osobe koje vas zovu najviše zanima? Trebaju li savjet ili je ponekad dovoljno već samo to da su s nekim popričali, a da nisu njihovi ukućani ili poznanici?

Freepik

Za sada nam se na liniju javljaju ljudi srednje i starije dobi, najčešće muškarci. Žele razgovarati o svojim strahovima vezanima uz širenje virusa, neki izražavaju ljutnju zbog potrebe za socijalnim distanciranjem koje se naglašava kroz medije. Neke ova situacija vraća u razdoblje Domovinskog rata i budi potisnute emocije. Neki samo žele razgovarati o uobičajenim životnim aktivnostima koje su u posljednje vrijeme zapostavljene. U suradnji s Crvenim križem naš broj je dostupan i njihovim korisnicima, osobito starijima i nemoćnima koji žele s nekime podijeliti svoju svakodnevicu, brige i strahove.

3. Što im savjetujete? Što je najteže u samoizolaciji i koje im prijedloge dajete da skrate samoću, neizvjesnost, strah?

Naš zadatak je saslušati osobu i pružiti joj podršku. Razgovaramo s ljudima o situaciji koja ih muči, ohrabrimo ih da izraze svoje emocije. Razgovaramo o strahu, tjeskobi, panici, tuzi. Ovi uvjeti oko nas nisu normalni uvjeti života i zato su svi osjećaji i doživljaji koje proživljavamo normalni, prihvatljivi i očekivani. Zbog toga nas mogu i „sitnice“ uznemiriti te dovesti do svađe s ostalim članovima obitelji s kojima sada cijeli dan dijelimo zajednički prostor.

Freepik

Kako se prilagoditi na nove uvjete života? Kako živjeti u neizvjesnosti? Kako vratiti osjećaj kontrole u svoj život? To su glavna pitanja koja muče naše sugovornike. Kroz razgovor se nastojimo baviti sadašnjim vremenom, dakle onime što mogu danas napraviti, a trudimo se izbjeći pretjerana predviđanja budućnosti jer nas ona mogu dodatno zastrašiti.

4. Kako su se promijenile navike ljudi? Pričaju li vam o tome?

Da. Kako bismo pomogli osobi sačuvati fizičko i mentalno zdravlje, naglašavamo važnost pridržavanja uputa Stožera civilne zaštite, ali i potičemo osobu da iskoristi ono što joj je dostupno i organizira si život u novim uvjetima.

Razgovaramo o strukturi njihovog dana, mogućim načinima relaksacije, odmora, tjelovježbe i potičemo ih na obavljanje svakodnevnih aktivnosti, koliko god je to moguće u ovoj situaciji.

Razgovaramo o hobijima koji su možda bili zanemareni, a sada i za njih imamo vremena. Neki zadovoljstvo i ispunjenje pronalaze u kuhanju i isprobavanju različitih recepata, neki u uređivanju vrta, neki u čitanju, neki u učenju novih vještina, neki u dugim telefonskim razgovorima s prijateljima. Na ovu situaciju možemo gledati i kao na poklonjeno vrijeme koje si u užurbanom životu u kojemu smo bili do prije koji dan nismo mogli priuštiti. Ovo može biti vrijeme za nas.

5. Za očekivati je da će i kod nas rasti broj oboljelih. Svjedoci smo kako ova situacija preko noći od omiljene osobe može napraviti „neprijatelja“ u poimanju ljudi. Kako izbjeći stigmatizaciju osobe koja se pojavljuje već na spomen samoizolacije u koju netko mora otići?

Svatko od nas reagira na nove situacije na različite načine. Neki od nas će misliti da je mala vjerojatnost da će se zaraza baš njima dogoditi, dok će drugi vidjeti potencijalnu zarazu u svakom prolazniku na ulici, među stvarima koje treba kupiti u trgovini, u susjedu na hodniku u zgradi. Znamo da nitko od nas nije nedodirljiv. Ljudi koji misle da ih zaraza neće dohvatiti, ujedno misle da je baš sve posljedica čovjekovog ponašanja i vlastitih odluka, što nije uvijek u potpunosti točno jer ne možemo kontrolirati baš sve u svojim životima. Većina ljudi ne želi druge ljude namjeno ugroziti.

No, ono čega moramo biti svjesni da se zaraza može dogoditi svakome od nas. Kod nas se u posljednje vrijeme javlja jedan negativan fenomen, a to je stigmatizacija osoba u samoizolaciji, osobito onih oboljelih. Čujemo da ljudi izbjegavaju zdravstvene djelatnike kao moguće prijenosnike zaraze, da prijavljuju susjede zbog sumnje da su zaraženi i slično. Ovakva ponašanja su odraz čovjekovog straha. No, strah nas dovodi do ponašanja kojima emocionalno uništavamo one kojima je sada naša podrška najpotrebnija. Budimo brižni jedni prema drugima.

Izrecimo svoju zabrinutost, jer to je ljudski i prihvatljivo, pa i normalno u ovim neizvjesnim vremenima. Održimo taj fizički razmak koji se od nas traži, ali nitko od nas ne traži emocionalnu distancu i prekidanje svih veza s oboljelima. Nemojmo ih izolirati jer su i oni u strahu i ne žele ostati u strahu sami.

6. Primjećuje se i kako su ljudi aktivniji na društvenim mrežama, gdje se nerijetko objavi identitet zaražene osobe ili osobe sa sumnjom na koronavirus. Koliko takva praksa šteti oboljelima u ovoj situaciji?

Ono što pišemo po društvenim mrežama i oboljelima, ali i onima koji su u samoizolaciji zbog sumnje na koronavirus je također dostupno. Osjećaju se prozvano i nemoćno da išta u ovom trenutku promijene. Zato svi moramo reagirati na neodgovorna ponašanja pojedinaca: stanimo na kraj neprimjerenim komentarima. Zamijenimo ih porukama podrške. Ostanimo ljudi jedni prema drugima. Čuvajmo sebe i čuvajmo druge. Izbjegnimo stigmatizaciju i osuđivanje zaraženih osoba. Nitko to nije zaslužio, a već sutra se i sami možemo naći u istoj situaciji. Toga moramo biti svjesni.

Marija Lovrenc