– Nikad nisam bio strog profesor, to svi znaju, i moji bivši učenici i moji kolege. Od onih učenika koji su znali da će im biologija i kemija trebati za daljnje školovanje tražio sam više. No, od onih koji su znali da im to znanje neće trebati za kasnije, prema njima sam bio blaži. Nastojao sam uvijek da me se učenici ne boje, da to bude jedan odnos međusobnog poštovanja i lijepog ponašanja i drago mi je ako je to prepoznato, jer to meni jako puno znači – riječi su višestruko nagrađenog umirovljenog profesora biologije i kemije Zvonka Ternjeja, koji je nizu strukovnih priznanja i nagrada ovih dana dodao i iznimno vrijednu nagradu Zlatni grb za životno djelo koju mu je dodijelila Virovitičko-podravska županija.

Ovaj skroman, pristupačan i mnogima omiljen profesor rođen je 1951. godine kao jedanaesti član velike seoske obitelji. Iako su svi živjeli u samo dvije prostorije, imao je, sjeća se, sretno djetinjstvo. Nakon završene osnovne i srednje škole te PMF-a, svoj prvi posao dobiva u Bušetini, a zatim prelazi u Srednjoškolski centar, pa Gimnaziju, u kojoj je dočekao mirovinu.

AKTIVAN U ŠKOLI I IZVAN NJE

Uz više od četrdeset godina aktivnog rada i redovne nastave, bio je aktivan i kao voditelj stručnog vijeća biologije, kemije i tjelesno-zdravstvene kulture, vodio je učenike na županijska i državna natjecanja, bio je član Državnog povjerenstva za natjecanje iz biologije, vodio je GLOBE školu, sudjelovao na međunarodnim seminarima i promovirao suradnju škole s drugim institucijama.

Izvan škole, svoju ljubav prema prirodi i ljudima prenio je na aktivno sudjelovanje u Ekološkom društvu Virovitica, Gradskom društvu Crvenog križa, a u jednom periodu bio je i član virovitičkog Gradskog vijeća. Danas, jedini je profesor u Hrvatskoj koji je primio nagradu za oba predmeta koja je predavao, prvi je u našoj županiji dobio ministrovo priznanje za rad u prosvjeti. Godine 2015. dobio je osobito mu vrijednu nagradu „Srećko Jelenić“, koju dodjeljuje Biološki odsjek PMF-a iz Zagreba, kao najbolji učitelj biologije u Hrvatskoj, u jedinstvenoj kategoriji osnovnih i srednjih škola. A sada će dobiti nagradu za životno djelo.

RADIO S UŽITKOM

– Ne mogu reći da sam radio nešto drugačije nego moji kolege. Samo sam radio svoj posao s užitkom i radošću i uvijek mi je bilo drago doći u razred. Kada bih se mogao vratiti u prošlost, opet bih odabrao biti prosvjetni radnik, učitelj, jer smatram da je to jedno od najplemenitijih zanimanja, da čovjek tu može maksimalno dati, a onda to učenici i osjete i vrate – kaže prof. Ternjej, koji ističe kako uz sve svoje nagrade najviše voli one Oscare koje bi mu svake godine poklonili sami učenici. Umirovljenom profesoru velika je radost kada ga i danas na ulici pozdrave bivši učenici ili mu banu na vrata u kasno doba, ako su pristigli izdaleka, jer Zvonko Ternjej u četiri desetljeća svog radnog vijeka ostavio je važan trag u životu strukovnjaka, obrtnika, umjetnika, majstora i doktora.

ISPRED SVOG VREMENA

Njegovi učenici danas su priznati znanstvenici, liječnici, stomatolozi, biotehnolozi, farmaceuti i brojni drugi, od CERN-a do Indije, na institutima, klinikama, istraživačkim centrima. Njegove metode, reći će mnogi, bile su ispred svog vremena i tek se danas uvode u školske klupe. – Nisam bio tradicionalni nastavnik, kad je djeci postalo dosadno na satu, uzeli bismo odmor i otvoreno razgovarali. Mogli su se prošetati po razredu, pitati sve što ih je zanimalo. Nastojao sam nastavu učiniti zanimljivom i pristupačnom, razumljivom – objašnjava Z. Ternjej, koji kaže kako je uvijek njegovao kombinaciju pedagogije, psihologije, pa i mentorstva, a nije se libio ni dati životno važan savjet. Ne samo djeci, nego i roditeljima koji su se, priznaje, dosta promijenili svih ovih generacija.

Baš kao i svijet koji je danas ubrzan i ima neka sasvim druga pravila, reći će ovaj iskusni profesor u mirovini. – Svaki roditelj želi čuti da je njegovo dijete najbolje pa je važno prvo sve dobro reći o djetetu, a tek onda ono što bi trebalo popraviti. Dobar pedagog treba znati kako pristupiti i na koji način razgovarati sa svakim roditeljem. To nije lako, mlađi kolege danas imaju veliki izazov – stanje u društvu je takvo da su učitelji i profesori degradirani, mnogi odustanu od elana s kojim uđu u učionicu ili se razočaraju vrijednostima koje su danas ipak drugačije – u nadi da potakne sve da ne odustanu od plemenitih ideja s kojima su krenuli u ovo važno zvanje potiče Z. Ternjej kolege aktivne u nastavi.

NE MIRUJE U MIROVINI

A on sam, kaže, u mirovini ne miruje. S ponosom gleda kako su njegove kćeri Ivana i Jelena krenule njegovim stopama i danas su također učiteljice, kao i zet Siniša. Zet Marko radi kod jednog privatnika pa Zvonko uživa u čuvanju unuka Marina i Ene, dok mlađe generacije zarađuju za kruh svagdašnji. Puno čita, obrađuje voćnjak i vinograd, brižno njeguje cvijeće po kojem ga učenici pamte još iz školskih klupa. I zahvalan je, ističe, što se unatoč boljkama koje ga podsjećaju na više desetljeća života, i dalje osjeća mladim u duši i raduje susretima s ljudima i prirodom s kojom, poručuje, uvijek sve počinje i sve završava. (www.icv.hr, mlo)