Đurđenovac je mjesto nadaleko poznato zbog DIK-a Đurđenovac, nekadašnje pilane, čija povijest počinje 1886. godine, pa sve do 1994. godine kada ova megatvornica odlazi u stečaj. Detalja se najbolje sjećaju oni kojima je radni vijek vezan uz tvornicu, a jedan od njih je i Ivan Turkalj – Ico (71) koji je od 1970. do 1993. godine radio kao monter strojeva u DIK Đurđenovac – OUR-u Tvornici strojeva, a danas je aktivni umirovljenik i dugogodišnji tajnik đurđenovačke Udruge umirovljenika. Posjetili smo ga u njegovoj obiteljskoj kući u kojoj nas je srdačno dočekao sa svojom suprugom Slavicom. Priča nam kako je u svom mjestu proveo cijeli život – ovdje je rođen, završio osnovnu školu i srednju školu za strojobravara, a zato je bilo normalno da će svoj prvi posao potražiti u DIK-u u kojem je u izdvojenom pogonu u Gornjem Miholjcu radilo oko 2200 radnika, mahom iz Đurđenovca.
Tradiciju velikog broja zaposlenika DIK vuče iz daleke prošlosti, pa neki podaci govore da je 1950. godine u njemu bilo zaposleno više od 2600 radnika. Od tog doba tvrtka se počela dodatno širiti tako da je zaokruživala kompletnu industriju- šegrtsku, a onda i industrijsku školu, tvornicu tanina, a čak i proizvodnju deterdženata za “Saponiju” iz Osijeka. Sve to ispričao nam je Ivan Turkalj – Ico u ugodnom susretu.
– Poslije je otvorena i nova energana, pilana, nova tvornica namještaja pod nazivom “Hrast masiv”. Od 1991. godine poduzeće je bilo organizirano kao holding, a od 1992. godine dioničko društvo koje je upravljalo društvima s ograničenom odgovornošću. Među njima bili su Primarna prerada drveta, Tvornica namještaja, Tvornica parketa, Tvornica bačava, Tvornica strojeva i ljevaonica, Energana i sušara, Kemijska prerada, Promet roba i usluga. Potkraj te godine, koja je bila predzadnja godina mog boravka u firmi, bilo nas je zaposleno oko 1800– prisjetio se naš sugovornik.
Kada je poduzeće 1994. godine otišlo u stečaj, Ico je već godinu dana bio u drugoj firmi. Prešao je kao poslovođa u jednu privatnu tvrtku iz Donjeg Miholjca, u kojoj je 2013. godine zbog narušenog zdravlja otišao u prijevremenu mirovinu.
NEMA MIRA U MIROVINI
Naš sugovornik kaže kako je uz vrijedan radni vijek imao i bogat društveni život. Kao mladog zanimao ga je rukomet, pa je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća igrao za RK Đurđenovac.
– Rukomet u Đurđenovcu ima veliku tradiciju i zasigurno će ostati zapisan “zlatnim slovima”. Veliki broj mladih ljudi tada se želio baviti upravo ovim sportom. Bilo je tako sve do osamdesetih godina, kada je prevladao nogomet– prisjetio se Turkalj, koji kaže kako je to bilo vrijeme i u kojem se valjalo oženiti.
– Godine 1979. supruga i ja smo se vjenčali, oboje smo bili zaposleni i živjelo se solidno. Sin Tomislav rodio nam se 1980. godine, a deset godina poslije i kćer Adriana– priča nam s određenom tugom na licu.
Naime, Đurđenovac zna da je obitelj zadesila tuga 2012. godine, kada se sin Tomislav teško razbolio i umro u 32. godini života. Znaju to svi koji i danas osjećaju gubitak voljene osobe da je to rana koju ni vrijeme, ni nove radosti i starost neće nikada izliječiti. Pomaže hrabrost i podrška obitelji, koja je, kaže nam Ivan Turkalj, živjela iz dana u dan i morala nastaviti dalje.
Tomislav je otišao prerano, no ostaju ponosni na Adrianu, koja je prevoditelj u jednoj kineskoj tvrtki u Zagrebu. Ivan je pak aktivan tajnik Udruge umirovljenika. Veljača je, a to znači i planove za ostatak godine. Posla i obaveza ima i napretek.
– U planu su nam brojne humanitarne djelatnosti, održavanje sastanaka i druženja, izleti i sve drugo što pripada u djelokrug našeg rada. S ponosom mogu reći da je naša Udruga već dugi niz godina “rame uz rame” s ostalim aktivnim udrugama i naravno s Općinom Đurđenovac koja je naš rad uspjela prepoznati pa nam i pomaže u skladu sa svojim mogućnostima. Udruga umirovljenika najvažnija je članovima, a za starije i bolesne je i jedini vid druženja i zabavljanja sa svojim vršnjacima. Upravo iz tog razloga nastojimo svakom članu dati što više– zaključuje aktivni Ivan Turkalj – Ico.
(www.icv.hr, bs)
