O našem najpoznatijem glazbeniku na tradicijskom glazbalu cimbalu, Andriji Maroniću (74) iz Đurđevca puno je napisano i reklo bi se, sve se zna. Ipak, pri svakom razgovoru s ovim magom podravske i međimurske glazbe uvijek se naiđe na neki novi detalj jer tko bi se od prve mogao prisjetiti baš svih detalja iz prebogatog života ovog poznatog glazbenika.

Posjetili smo njegov improvizirani glazbeni studio u kleti nedaleko Đurđevca gdje smo zatekli jednu od najstarijih bugarija majstora Kosa iz Pitomače, staru električnu gitaru, nekoliko harmonika, violinu i naravno nekoliko cimbala među kojima je i 130 godina staro cimbalo koje je u Pešti izradio najpoznatiji majstor tog glazbala Jozef Šunda, a imati takav cimbal je kao imati Rolls-Roycea.

-Prije puno godina za njega sam dao pravo bogatstvo, ali kao da sam već onda znao da će ostati u mom trajnom vlasništvu. I sam izrađujem cimbale i imam ih dosta, no Šundin cimbal je remek djelo kakvo više nitko nikad nije, niti će napraviti – rekao nam je Andrija, a time se je prisjetio i svojih početaka.

-Cijela priča počinje davno u prekodravlju, u naselju Ždale u općini Gola gdje sam rođen i proveo djetinjstvo. Ljubav prema glazbi sam stekao od oca koji je bio poznati violinist i imao svoj sastav. Otac je probe sa svojim sastavom imao u našoj kući, a ja sam bio njihov vjerni promatrač dobrih svirača. Kada sam ostao sam s cimbalom probao sam odsvirati jednu staru podravsku pjesmicu. Naravno, ispočetka je to više zvučalo na buku, ali svakim danom, kriomice, savladao sam tu pjesmu. Došao je dan kada je otac htio preispitati glazbene sposobnosti mene i moje braće jer ipak smo iz glazbene obitelji. Oni naravno nisu prošli jer nije ih to toliko zanimalo, a ja sam na sveopće iznenađenje solidno odsvirao pjesmu. Otac je odmah rekao da sam ja predodređen da budem njegov nasljednik. Nisam postao samo njegov nasljednik nego i onaj koji je svoje znanje prenio i na mlade glazbenike. Ako čujete bilo kojeg cimbalista u Hrvatskoj, znajte da je prošao moju obuku. To me ispunjava ponosom jer radi se o talentiranim glazbenicima koji ljepotu zvuka ovog žičanog glazbala dijele sa svim ljubiteljima etno glazbe – rekao nam je Andrija, a mi mu vjerujemo jer čuli smo za naše cimbulaše poput Marka Šireca, Aleksandre Namjesnik, Tomislava Zvonara, Marice Senkovčan, Vilima Čutuša, Dražena Baloga i druge.

Kao što je rečeno na početku, o Andriji se puno zna jer ne samo da je vrsni instrumentalist, glazbenik i glazbeni pedagog nego je i majstor izrade cimbala, pa čak i kvalificiranih ugođača glasovira.

-Što mogu kad sam svestran, ali sve to u službi glazbe posebno etno glazbe Podravine i Međimurja iako cimbal dolazi iz drugih područja – dodao je Andrija.

Napomenuo je da cimbal potiče iz Perzije, ali da je to glazbalo karakteristično i za većinu bivših zemalja u sastavu nekadašnje Austrougarske.

-Od tih zemalja cimbal se ipak najviše koristi u etno glazbi Mađarske i Rumunjske, a kod nas je on najviše tražen u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, konkretno u Međimurju i Podravini. To dokazuju i brojni glazbeni sadržaji najpoznatijih glazbenika iz tih krajeva, ali i šire. To mogu uistinu potvrditi “iz prve ruke”, kako se kaže, jer ne znam da li postoji glazbenik ili pjevač s kojim nisam surađivao i kada bi sad trebao nabrajati, dugo bi trajalo i zasigurno se ne bi svih sjetio, a to ne želim. Ipak, sviram ovo glazbalo od malena, a i dan danas sam vrlo aktivan i sviram u glazbenom sastavu našeg poznatog pjevača Mirka Švende Žige – rekao nam je.

Zamolili smo ga da se ipak onako usput sjeti i nekih glazbenika iz podravskog kraja s kojima je, kako sam kaže, proveo najljepše dane.

-Bilo ih je uistinu puno, legendi podravske glazbe od Blaža Lengera, Josipa Škrinjara, Dragana Vlajinića, Franje Barića, svih ostalih divnih glazbenika, bugarista, bas primaša, primaša, basista, harmonikaša i violinista. Volim sva glazbala, ali uz cimbal mi najljepše paše violina, a uz našeg Josipa Škrinjara nikako ne mogu izostaviti još jednog velikog maga tog instrumenta kojeg nikad neću zaboraviti, a to je na žalost pokojni violinist Franjo Bogdan Ferkina iz Novog Virja. On je zasigurno jedan od najjačih majstora svog glazbala s kojim sam ikad svirao – kaže nam Andrija.

Ono najbolnije pitanje ostavili smo za kraj, a to je činjenica da etno glazba svakim danom sve više pada u zaborav. Potvrdio je tu bolnu istinu, ali i činjenicu da nije zbog toga izgubio elan da ustraje na svojoj životnoj zadaći – gajenju glazbene tradicije podravskog i međimurskog kraja.

-O razlozima zašto etno glazba polako pada u zaborav je poznata, a to su drugi ljudi i druga vremena, moderan način života i tržište prezasićeno svim i svačim u glazbenom smislu. To se ne može ispraviti, ali zato možemo tu glazbu sačuvati za one koji to vole svirati i slušati, a vjerujte još ima tih ljudi. To potvrđuje i činjenica da stalno sviram. Cijela nam je godina ispunjena gažama na kojima, ne treba ni napominjati, sviramo uglavnom etno glazbu. Dok nas je takvih koji to radimo, ni ta glazba se neće zaboraviti, a dodatno veseli činjenica da ima i dosta mladih glazbenika koji će, vjerujem, tu naviku prenositi i dalje. Ponosan sam i sretan što sam i ja dao obol tome, a vjerujte to ću činiti i dalje, dok me god zdravlje bude služilo – rekao nam je vrsni glazbenik i ponosni vlasnik Nagrade za životno djelo Grada Đurđevca Andrija Maronić.

(www.icv.hr, bs, foto: B. Sokele, privatni arhiv)