Đurđevački kovač i potkivač Rok Pintar i dan danas je, iako je u mirovini, u vrhu tog zanata u Koprivničko-križevačkoj županiji. Ovaj duhoviti 71-godišnjak znao bi se na to našaliti i reći: “Pa kad sam jedini ili u najboljem slučaju jedan od rijetkih ne samo u Koprivničko-križevačkoj županiji nego i šire”.

Na žalost taj podatak je točan jer Rokov zanat kao i dosta drugih starih zanata uslijed modernog vremena pala su u zaborav. No još uvijek ima onih koji cijene kvalitetan proizvod kakvog se ne može kupiti u trgovini nego valja poći majstoru od struke. Iako Rok više nema svoj obrt, rado pomogne drugima, bilo savjetom ili pomoći, kao i nekim metalnim poklonom koji je sam uradio.

Posjetili smo ga i sami se uvjerili u sve. Dočekao nas je i odmah odveo u improviziranu suvenirnicu gdje su izloženi neki od njegovih uradaka, razne figure, potkove, alat, pa čak i japansko oružje šuriken koje je također sam uradio inspiriran brojnim filmovima i fotografijama o borilačkim vještinama.

– Mašta čini dosta toga, a mislim da mi je nikad nije nedostajalo – započeo je Rok, a mi smo ga zamolili da se na čas vrati u prošlost i ispriča nam kako je cijela priča započela.

– U mom slučaju ovaj zanat se prenosi s koljena na koljeno pa je i moj pokojni otac Đuro bio kovač i potkivač. Bilo je to vrijeme kada je u Đurđevcu obrt imalo čak četiri kovača i potkivača i svi su imali posla koliko voliš. Razlog je jednostavan, gotovo svaka kuća imala je zaprežna kola, konja ili pak potrebu da ima čvrste metalne okvire za vrata, prozore ili ograde. U trgovinama se skoro ništa od tog nije moglo kupiti nego se to kupovalo kod odgovarajućeg obrtnika. Moram priznati da mi se od malena sviđao kovački zanat, mijeh, vatra, udarci čekića po metalu te na kraju lijepo ispolirani uradak, sve po potrebi – kaže Rok, a pogled mu je odlutao u daljine, tamo negdje na kraj 60-ih ili početak 70-ih kada je učio zanat kod poznatog majstora kovača Stjepana Bulića iz Đurđevca.

– Taj čovjek je uistinu najzaslužniji što sam tako dobro savladao ovaj zanat te što sam ostao u njemu i sada kada sam u mirovini. Doslovce mi je usadio ljubav prema kovanju, a sve ono što sam kao dječarac maštao, on mi je pomogao da i ostvarim. No s obzirom da je s vremenom bilo sve manje obrtnika, a sve više tvornica i ja sam radio u dvije đurđevačke tvornice koje su se s vremenom ugasile, ali moj interes za kovanjem, kao i moja vatra u kovačkom ognjištu nikad se ne gasi – kaže Rok, a u njegovoj maloj kovačnici čekao ga je vrtni alat čije je brušenje trebalo dovršiti. 

– Motike, lopate, štihače i ostalo uvijek trebaju u obradi vrta i okućnice, a s tim ne oskudijevam, što više volim raditi sve ono što može poslužiti svrsi. Mislim da nema onoga što kada vidim ne mogu uraditi. Prenesem si sliku u memoriju, uhvatim se posla i stvaram. Evo tako na primjer radim kovane prozore za Upravnu zgradu Grada Đurđevca, onakve kakvi su bili i u povijesti ovog starog i poznatog grada. I sam sam ljubitelj legende o Picokima, bitki za čuvanje Gradske utvrde, kao i stvarnih detalja iz Đurđevačke povijesti. S ponosom mogu reći da je i dio povjesti u mojoj radionici, pa tako imam dva kovačka mijeha, jedan star 300, a drugi čak i 400 godina, te dosta toga što je prešlo 100 godina starosti, ali je uz moju obnovu još uvijek upotrebljivo i korisno – rekao nam je Rok koji je u mirovini desetak godina, ali svaki dan mu počinje kao dan kovača i potkivača.

– Na to su svi navikli, pa i moja supruga Vlasta i sin Robert koji žive zajedno sa mnom, ali kćerke Renata i Maja koje žive sa svojim supruzima. Ujutro popijem kavu i na posao. Plan imam unaprijed napravljen, ali i nemalo navrati netko s nekom idejom, a ja to realiziram. Želja mi je prenijeti dio svog znanja i na druge. Najpreča mi je moja unučad, Helena, Viktor i Damjan, a upravo Damjan je taj za kojeg vjerujem da će naslijediti ljubav prema ovom poslu – s ponosom je rekao djed Rok, a to nam je potvrdio i šestogodišnji Damjan koji će ove godine krenuti u školu. Kad smo ga upitali što najviše voli, spremno je odgovorio: „vatru”. Osim toga Damjan poznaje kovačke alate, a kao i njegovom djedu Roku najomiljeniji mu je čekić. Odmah nam je demonstrirao kako se čekić koristi u ravnanju željeza. Za tu prigodu, naravno, ima manji čekić, no kako kaže njegov djed, kada malo poraste i stasa, dobiti će i veći čekić, ali i priliku da sam nešto uradi.

– Sretan sam što sam nekom od mlađih prenio tu ljubav prema kovanju, ali moram napomenuti da je ovdje u mojoj kovačkoj radnji proboravilo puno djece i školaraca sa svojim odgajateljima i učiteljima, da vide što je to kovanje. Priznat ću da su djeca puno više zainteresirana za ovaj moj stari zanat nego odrasli, vjerojatno zato što se radi o temeljnim vrijednostima koje djeca, iskrena i neiskvarena lakše i brže mogu prihvatiti. Nadam se da će bar netko od njih koji put uzeti čekić u ruke i ogledati se. Vjerujte mi da je ovo više od zanata. To je moja ljubav i uostalom cijeli moj život -zaključio je ovaj cijenjeni umirovljeni obrtnik, kovač i potkivač Rok Pintar.

(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)