Zvonko Kožnjak Paja iz virovitičkog prigradskog naselja Milanovac uistinu može napisati bogat životopis. Od školarca koji je volio glazbu, sport i bio poput mnogih drugih svojih vršnjaka, kroz život se ostvario kao izraziti domoljub, zapovjednik Hrvatske vojske, potom pukovnik, gradonačelnik Virovitice, direktor tvrtki i na koncu savjetnik Uprave tvrtke HEP-Plin.

– U mojih 60 godina života toliko toga mi se izdogađalo da se ponekad sam sebi čudim kako se uopće sjećam tolikih detalja, ali sjećam ih se, pogotovo onih dobrih – rekao nam je Zvonko Kožnjak koji nas je ugostio u prostorijama tvrtke HEP-Plin u kojoj radi kao savjetnik Uprave.

– Moje aktivnosti počinju početkom sedamdesetih kada sam kao mali školarac zavolio, a što drugo nego nogomet i počeo trenirati za NK TVIN, na terenu “iza rukometne tribine”. Zbog maga borilačkih vještina i glumca Brucea Leea tih sedamdesetih godina karate je postao vrlo popularan sport i u manjim sredinama poput Virovitice pa sam se i ja s vremenom počeo zanimati za karate i obukao kimono. No, nogomet mi je ipak bio draži te sam nakon osnivanja NK Milanovac došao u taj moj domicilni klub i hrabro stao pred vratnicu ne bih li kao golman što bolje spriječio da se napuni protivničkim pogodcima.
E sad, tih sedamdesetih, kao i osamdesetih javio se još jedan trend, a to je nastanak mnogih glazbenih sastava pa ni tome nisam mogao odoljeti – prisjetio se Zvonko, koji je zajedno sa svojim, sada nažalost pokojnim bratom Ivom Kožnjakom žario i palio u nekad popularnoj lokalnoj grupi “More”.

– Bila su to lijepa i opuštena vremena. Moj brat je tada već svirao s Draganom Dečakom i Petrom Kerešom Štrangom, a zvali su se “More More More”. Kao klinca pozvali su me u bend da sviram bas gitaru i prozvali smo se jednostavno “More”. Nakon odlaska Dragana iz sastava, ostali smo nas trojica. Ja sam svirao sve do 1990., odnosno do početka rata, a grupa je djelovala i nakon rata. Temelj sastava bio je moj brat Iva, a svirali su još i danas nažalost pokojni Darko Taušan i Ivan Predrijevac Grinto te na sreću još uvijek živ i zdrav Tihomir Puškarić Puška i Alojz Lach. Uvijek se rado sjetim tog sastava, tih ljudi i tih vremena, bilo je to jedno prelijepo razdoblje mojega života – napomenuo je, a mi smo po njegovom pogledu zaključili da sada slijedi svjedočenje o najvažnijem razdoblju za Hrvatsku, borbi za samostalnost i neovisnost.

– Glazba me na neki način i uvela u ta početna ratna zbivanja jer je i tada bila iznimno važna. Naime, nacionalni duh počeo se oglašavati upravo s glazbom i pisanom riječi. No, to mi nije bilo dovoljno pa sam nastavio dalje. U prosincu 1989. godine učlanio sam se u HDZ i na inicijalnom sastanku koji je održan u prostorijama Izviđačkog odreda Virovitica koji je vodio Željko Obadić upoznao sam Vinka Belobrka i Đuru Dečaka. Poslije sam postao predsjednik ogranka HDZ-a u Milanovcu. Bilo je tada puno pritisaka i prijetnji od srpske strane pa su i naše reakcije bile sasvim opravdane i normalne, od naoružavanja do ratnih akcija. O tome bi se moglo puno toga reći, ali ja ću, iako sam sudjelovao u svim predratnim i ratnim zbivanjima, skratiti svoju priču koliko god mogu. Drago mi je da sam dao svoj obol u Domovinskom ratu i kao vojnik i kao zapovjednik, prvo u 1. pb 127. brigade HV-a, a potom kao zapovjednik 136. DP Slatina. S obzirom da sam ozbiljno shvatio dužnosti zapovjednika i časnika, školovao sam se i završio Časničku školu, Zapovjedno-stožernu školu, Školu stranih jezika, Vojno-diplomatsku školu i Fakultet za fizičku kulturu HVU „Petar Zrinski“ u Zagrebu – napomenuo je ovaj uistinu svestran čovjek koji je svoje mnogobrojne aktivnosti nastavio obnašati i u miru.

– Nakon rata, a na molbu i poziv tadašnjeg direktora Tvina Ivana Slamića izvjesno vrijeme obnašao dužnost njegova zamjenika, a nakon pet godina prešao sam na mjesto direktora Flore Vtc, na kojemu sam proveo godinu dana i potom 2005. godine preuzeo dužnost gradonačelnika Virovitice, što mi je bila i ostala osobita čast i zadovoljstvo. O tome kakav sam bio gradonačelnik, neka kažu žitelji ovoga grada, ali mislim da sam u svom mandatu napravio i pokrenuo dosta dobrih projekata. Nakon dolaska tadašnjeg ministra Ivice Kirina na mjesto gradonačelnika, prešao sam u tadašnju tvrtku Plin VTC gdje sam obnašao dužnost direktora sve do 2020. godine kada je tvrtka prešla u vlasništvo HEP-Plina Osijek, a ja sam preuzeo dužnost savjetnika Uprave – ispričao nam je svoj dugi put ispisan mnogim funkcijama Zvonko Kožnjak, koji ni dan-danas nije zaboravio na ono što najviše voli – branitelje, glazbu i sport.

– Ne sviram više ni u jednom sastavu, ponekad tek malo zasviram gitaru, onako iz gušta, sam za sebe ili unutar Češke besede VPŽ koju vodi moja supruga Jasna.
Unazad desetak godina više uspjeha u glazbi imao je moj sin Tomislav, koji je imao svoj glazbeni sastav i prešišao me u tome. Inače, Tomislav je završio fakultet i danas radi u Gradskoj upravi u Virovitici. Kći Dorotea pak više voli učenje i trenutno je na prvoj godini Medicinskog fakulteta. Danas puno više vremena provodim uz sport i naravno, branitelje. Volim igrati tenis, ali prvi mi je ipak nogomet. Predsjednik sam Nogometnog kluba Milanovac, ali u neku ruku i „Katica za sve“ u tom klubu jer tu puno treba raditi. Trenutno se natječemo u 2. Županijskoj nogometnoj ligi koja je dosta dobra. Sada nam trebaju stići još neki igrači pa tko zna, možda odemo i rang više. No, najvažnije je dobro odigrati utakmicu, neovisno u kojoj ligi igraš.
Jedna od mojih vrlina ili mana je srčanost, jer ipak igrao sam nogomet i bio navijač. Ponekad stoga padnu i neke grube riječi, ali sve je to u žaru borbe i u okviru te sportske priče, tako je svugdje – rekao nam je Paja. 

Ovog svestranog Milanovčanina mnogi poznaju i po aktivnom vjerničkom zalaganju, kao promicatelja ekumenizma i vjerničkog dijaloga. Zna ga se vidjeti i s gitarom u ruci kako animira molitvu i duhovnu glazbu. Mi ga znamo i kao redovnog pratitelja i komentatora igre svojih Milanovčana, ali i onog koji se najviše veseli uspjesima tog svog kluba, no još ga više raduju druženja sa svojim ratnim kolegama – hrvatskim braniteljima.

– Odmah nakon rata osnovali smo našu braniteljsku udrugu Klub “Sokol” Milanovac, a dužnost predsjednika tog vrijednog kluba obnašam od samih početaka. Osim toga, predsjednik sam i Koordinacije udruga hrvatskih branitelja Virovitica i Županijskog odbora Zajednice branitelja HDZ-a Gojko Šušak, a sve sa zajedničkim ciljem – brigom o svim našim članovima, ali i sjećanjem na ponosne dane, pobjede i naše prijatelje koji su u ratu izgubili život, a također i one koji su nakon rata umrli. Nažalost sve nas je manje, ali do zadnjega će sjećanje na sve to ostati živo. Tih vremena treba se sjećati, ali isto tako i nastaviti živjeti punim plućima koliko god je to moguće. Ja se trudim to slijediti, ali isto tako preporučujem i drugima, posebno svojim kolegama koji su zagazili u treću životnu dob koja, po mojem mišljenju, može biti isto tako lijepa i zanimljiva kao i mlađe doba – poručio je svojim kolegama i vršnjacima Zvonko Kožnjak.

(www.icv.hr, bs)