Virovitičanin Dominik Blažević (24) dobitnik je ovogodišnje Dekanove nagrade Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Dominik je, naime, petu godinu medicine završio s prosjekom 5,0. Razgovarali smo s njim ovih dana, kada u miru odmara kod kuće u Virovitici: i petu godinu očistio je prije ljeta.

Dominik je inače najmlađi od ukupno petero djece u obitelji Vesne i Zdravka Blaževića. Išao je za stopama svoje braće i sestara, koji su svi završili fakultete: Matej je završio pravo, Mislav ekonomiju, Lucija matematiku, a Damjan kineziologiju.

Ponosni su i roditelji, dakle, kao i braća i sestra, ali i prijatelji, rodbina, poznanici, što je “najmlađi Blažević”, inače simpatičan, skroman i samozatajan mladić, dobio Dekanovu nagradu i to na medicini. 

fotofoto: privatni arhiv

-U prosjeku imamo oko 15 kolegija po godini. U prvim godinama, imamo oko 5-6 kolegija koje bismo nazvali baš teškima, kasnije je to oko 7-8, dok su ostali nešto lakši. Govorimo o predmetima koje su poput specijalizacija: pedijatrije, ginekologije. Uvijek je to oko 600 stranica gradiva. Od četvrte godine dobro je što imamo kliničke predmete, koji su podijeljeni u svojevrsne turnuse. Slušamo kolegij po kolegij, po mjesec dana. Gledamo da nam se gradivo „ne nakupi“. Tako je svaki ispit lakše položiti – govori Dominik o tome kako medicinu proći s odličnim uspjehom.  

NIŠTA OD KAMPANJSKOG UČENJA

Ovaj stipendist Grada Virovitice dodaje kako mu je u početku bio izazov, pa i težina, uhvatiti fakultetski ritam koji je tražio učenje na „prvu“.      

-U Gimnaziji sam bio ‘kampanjac’. Cijelu prvu godinu medicine tako sam zapravo učio kako redovno učiti. Moram zahvaliti svim profesorima i ‘demosima’ koji su nas odmah usmjeravali, upozoravali da je vrijeme da s učenjem krenemo već danas. Pokazalo se to kao koristan i vrijedan savjet. Naučio sam se organizirati i to je cijela tajna  – priča nam Dominik, čije će iskustvo zacijelo ohrabriti i sve one koji su ove godine odlučili upisati medicinu, a možda strahuju od „žestokog tempa“ koji ih očekuje.

Dosljednost je, dakle, odgovor.  

-Ima kolega koji baš sve stignu, koji se tako savršeno organiziraju da mogu kombinirati i predavanja, vježbe, izlaske, izlete po inozemstvu, od prvog semetra. Ja sam drugačiji tip. Meni je trebalo godinu, dvije, da se ozbiljno uhodam, a svaku slijedeću odlučio sam ‘zapeti’ malo više.

Moj društveni život baziran je na druženje s ekipom i prijateljima s fakulteta, svi su sjajni i svi smo jedni drugima podrška od prvog dana. Zajedno smo u grupama, kada treba raditi za fakultet, zajedno smo kad prilike dopuste malo opuštanja i odmora  – o ljepoti studentskih dana i prijateljstava priča Dominik.

fotofoto: privatni arhiv

LIJEPO ISKUSTVO S PACIJENTIMA

Uz predavanja, studenti svoje znanje u okviru liječničkog poziva stječu i putem vježbi, nastavlja nam pričati.  

-Na vježbama idemo u određenu bolnicu, gdje surađujemo s liječnicima na odjelima, dolazimo do pacijenata, idemo u vizite, pregledavamo dokumentaciju. Svake godine imamo i stručnu praksu u trajanju od 5 dana, koju trebamo odraditi također u jednoj od bolnica. Jedino to mi je ostalo odraditi, sad nakon završene pete godine – kaže Dominik kojega čeka još samo jedna, pa na posao.

Želio bi, kaže, praksu odraditi u Zagrebu, u jednoj od bolnica, na internističkom odjelu. Kasnije, razmišlja o specijalizaciji kardiologije, kada fakultet bude gotov.

-Želio bih se vratiti i raditi u virovitičkoj bolnici. Sada već imamo neku sliku o bolnicama pred kraj studija i mogu reći kako je Virovitica ne samo meni, već i drugim kolegama jako privlačna zbog moderne opreme i uvjeta koje nudi. Naravno, tu je i pitanje obitelji, koja tu živi i koja je blizu. U ovoj generaciji, nas je pet iz Virovitice koji smo završili petu godinu, pa mislim da nisam jedini koji će se zbog posla vratiti kući – smatra Dominik.

Uz kolege i profesore, kaže kako su snažan dojam na njega ostavili i pacijenti. “Bijela kuta”, kad je nosi student, kaže, drugačije se gleda nego kad pacijent stoji pred starijim liječnikom.

-Stekao sam dojam da pacijenti vole studente medicine, da su s njima i opušteniji, a možda i malo iskreniji, kad govore o svojim simptomima ili samo ono što ih muči. Znaju da smo ‘samo studenti’, možda imaju i manju tremu, rekao bih. Imam jako lijepe dojmove s odjela na kojima smo imali vježbe i radujem se što ću s ljudima raditi i pomagati im u svom zvanju cijeli svoj radni vijek  – zaključuje Dominik. Možemo mu poželjeti samo to da istim, izvrsnim tempom nastavi i dalje.   (www.icv.hr, mlo, foto: M. Lovrenc, privatni arhiv)