Nema te osobe koja bar jednom u životu nije na tren zastala pokraj neke pekare ne bi li udahnula neodoljiv miris svježeg kruha i peciva. Nekada kada nije bilo toliko trgovina kao danas, pekare su još više dolazile do izražaja i bile su simbol svakodnevne čovjekove potrebe.

Tako smo i mi zastali pokraj pekare „Pinokio” u Malom parku u Virovitici kojoj je vlasnik Mladen Lončar, baš u jutarnjim satima kada se veći broj naših građana već prema navici „slijevao” u ovu oazu dobrog mirisa i okusa. Ponukani time ušli smo i mi, a uz ukusni zalogaj toplog peciva poželjeli smo upoznati barem jednog od majstora svog zanata koji nama „kruholjupcima” pruža zadovoljstvo kušanja raznih krušnih delicija. Želja nam se i ostvarila, a uhvatili smo taman na kraju njegove smjene 27-godišnjeg pekara Marka Tomrecaja iz Virovitice, koji je prije nego što ode na zasluženi odmor nakon smjene, odvojio koju minutu za nas.

– U Viroviticu sam došao iz Umaga gdje sam također radio kao pekar i bio jedno vrijeme i vlasnik pekare. U Viroviticu sam došao prije četiri godine, osnovao obitelj i zaposlio se, gdje drugdje nego u pekari – rekao nam je na početku razgovora o dolasku na naše prostore pekar Marko kojemu je ovaj posao u krvi, a kako i ne bi jer radi se ipak o obiteljskom naslijeđu.

– I djed i otac i rođaci su bili pekari, pa je ovo valjda logični slijed. I ja sam dakle nakon završetka školovanja krenuo u ove pekarske vode ili kako bi neki rekli „brašnenom stazom” i nisam pogriješio. Kada govorimo o pekarima mnogi pomisle na rano ustajanje, težak posao, „mijenjanja noći za dan” i ostalog što uistinu i nije lako, no ako zavoliš ono što radiš, to ti i ne ispada tako teško – napomenuo je Marko koji nas je odmah potom i upoznao i sa detaljima svog posla.

– Prva smjena počinje oko 21 sat i u njoj se uglavnom mijesi i oblikuje tijesto. Nekad se miješanje obavljalo ručno što je uistinu bilo naporno i prilično je dugo trajalo, no već duže vrijeme postoje miješalice za tijesto koje to uspješno obavljaju. Nakon toga se pušta da se tijesto malo „odmori” i onda ga se krene oblikovati, odnosno pripremati za proizvod koji već namjeravamo praviti. Druga smjena kreće oko 3 ujutro i bazira se na doradi i pečenju proizvoda koji se početkom rada pekare odmah stavlja i na police. Osim kruha tu su i razna peciva, kolači, sirnica, burek i još uistinu mnogo toga što paše nepcima, neovisno radi li se o doručku, gablecu, ručku ili večeri. Naravno nakon jutarnje smjene, pekarnicu valja dobro očistiti i pripremiti je za noćnu ekipu. U smjeni nas radi oko šestoro, a sve skupa nas je 15, no u tri pekarnice koje vlasnik drži ima nas preko 30. Ipak kruh je nešto što se jede svaki dan za razliku od nekih drugih namirnica, a naše je geslo da bez kruha nitko ne smije ostati. Kao i svaki drugi posao i ovaj zahtijeva budnost, preciznost, trud i znanje, jer proizvod mora biti rađen „na mjeru”, a ne da bude neslan, preslan, nedovoljno ili previše pečen. No naša ekipa je dobra, nemamo takvih problema, ljudi su zadovoljni i rado navraćaju kod nas – rekao nam je Marko koji nam je otkrio i da noćni rad ne utječe previše na san preko dana.

– Naravno da je noć noć, a kada radim od 3 ujutro, odem navečer ranije u krevet. Ako radim pak od 21 do 3, onda je to kao da sam bio u noćnom izlasku. Čovjek se s vremenom navikne na sve i uhvati ritam tako da mu ostane dovoljno vremena i za spavanje, za obitelj i za obavljanje svakodnevnih kućanskih poslova. Slobodnog vremena nema previše, ali ako si ga znate organizirati, ipak ga i bude – rekao nam je Marko kojega smo prije odlaska kući upitali o željama i ambicijama.

– Sretan sam na svom poslu, međuljudski odnosi su odlični, a i radim ono što volim. Vidjet ću, možda jednog dana krenem sa svojom vlastitom pekarom, tko zna, ali jedno je sigurno, od ovog zanata se ne mičem – sa osmijehom nam je rekao mladi pekar Marko Tomrecaj.

(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)