„Kada si u nedoumici, idi u knjižnicu“, riječi su Rona Weasleya, crvenokosog junaka knjiškog serijala o čarobnjaku Harryju Potteru, britanske spisateljice J. K. Rowling. S tim riječima slaže se i Mirjana Kotromanović. Svim članovima dobro poznato i nasmiješeno lice, simpatična Mirjana u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica posljednjih 15 godina radi kao knjižničar.

Da bismo saznali nešto više o knjižničarskom radu te otkrili manje poznate informacije o tom zanimljivom zanimanju, porazgovarali smo s Mirjanom, a gdje drugdje nego na njenom radnom mjestu – u virovitičkoj knjižnici.

NESUĐENA PROFESORICA HRVATSKOG JEZIKA

Na naše prvo pitanje je li oduvijek htjela postati knjižničarka, Mirjana kroz smijeh odgovara – ne.

– Uz geografiju u školi sam voljela i hrvatski jezik. Oduvijek mi je „išao“, pisala sam pjesme, zapisivala ih u svoju bilježnicu, čak su objavljivane u Glasu Koncila. Osjećala sam kao da je pisanje nešto s čime sam se rodila, kao da je dio mene. S druge strane, moja baka, koja nije mogla studirati, školovala je svoju sestru koja je učiteljica. Tako da sam cijeli život odgajana s idejom da ću biti upravo to, učiteljica – prepričava Mirjana, odrasla u naselju Stara Jošava, a koja se hrvatski jezik odlučila studirati u Osijeku.

– Kada sam upisivala fakultet, ljudi iz moje okoline su mi predlagali da, s obzirom da je hrvatski i dvopredmetni studij, upišem još nešto. Jedna poznanica mi je savjetovala knjižničarstvo kao nešto zanimljivo. Odlučila sam se pripremiti za taj prijamni, odlučna da ću na kraju predavati hrvatski umjesto raditi u knjižnici – kroz smijeh se prisjeća Mirjana.

POZIV KOJI MIJENJA SVE

Nakon što je 2008. godine završila studij knjižničarstva i hrvatskog jezika, kao diplomirana knjižničarka i profesorica hrvatskog jezika u potrazi za poslom Mirjana se prijavila na Hrvatski zavod za zapošljavanje. Dva dana kasnije dobila je poziv koji joj je promijenio život.

– Nazvala me prijateljica koja je već duže vrijeme živjela u Virovitici. Mislila sam da me, dva dana nakon što sam diplomirala, zove da mi čestita, a ona mi je javila da će se otvoriti radno mjesto u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica. Kada sam kasnije došla na razgovor za posao i vidjela knjižnicu, rekla sam da je to što želim raditi. Posao sam i dobila, na čemu sam neizmjerno zahvalna – prepričava nam Mirjana početak rada u virovitičkoj knjižnici, koji je označio novu etapu njenog života i preseljenje u glavni grad županije.

– Jako lijepo sam bila prihvaćena u Virovitici, nikada nisam imala loših iskustava. Tu su mi bili stari prijatelji koje sam znala s fakulteta, a upoznala sam i nove. Kolege u knjižnici su me također jako lijepo prihvatili, pomogli su mi da se u novoj sredini ne osjećam kao stranac. Dobar smo kolektiv čiji svaki član odlično radi svoj posao i upravo zato kao cjelina možemo tako dobro djelovati – kaže Mirjana o posljednjih 15 godina života i rada u Virovitici, koji zove svojim gradom.

U Gradskoj knjižnici i čitaonici je počela raditi kao informator na Odjelu za odrasle te je, nakon godinu dana, postala voditeljica Dječjeg odjela. U nekoliko navrata zamijenila je i kolegicu Silviju Perić u Matičnoj službi. To iskustvo joj je, kako objašnjava, bilo neprocjenjivo.

– Puno sam išla po stručnim skupovima, upoznala jako puno ljudi i njihova dugogodišnja iskustva rada u knjižničarstvu sam prenijela i na našu knjižnicu – prepričava Mirjana.

Kada je 2021. godine napredovala u struci i rješenjem ministrice kulture i medija Nine Obuljen-Koržinek imenovana višom knjižničarkom, ravnatelj knjižnice Robert Fritz predložio joj je zanimljivu ideju čiji rezultat je bila uspostava Informacijsko-posudbene službe knjižnice.

– Zadatak mene kao voditeljice Informacijske službe je, između ostalog, sustavno brinuti o izradi mjesečnog kalendara događanja, surađivati s medijima. Također, u sklopu djelovanja službe je redovito ažuriranje vizualnih sadržaja ispred knjižnice te kreiranje preporuka knjiga u analognom i digitalnom obliku. Vodi se briga o rezervacijama, posudbama, članovima, dužnicima te o raznim evidencijama: novine, igrice, igroteka, ispunjavanje dokumentacije prilikom poklanjanja knjižnične građe. Informacijsko-posudbena služba je u 21. stoljeću iznimno bitna. Ipak smo ustanova koja informira i pruža informacijske usluge, nismo više samo mjesto gdje ljudi posuđuju knjige. Ljudi kod nas dolaze i po informacije, a mi smo ti koji informaciju trebaju znati pronaći i naći – pojašnjava naša sugovornica.

JEDAN SASVIM (NE)TIPIČAN DAN

Ono za što mnogi pretpostavljaju da je jedino što knjižničari rade – rad s knjigama, zapravo je, otkriva nam Mirjana, samo jedan mali segment rada u knjižnici. Jasno je to iz opisa jednog „tipičnog“ dana knjižničara koji je sadržajno zaista raznolik.

– Svaki dan drugačiji je od onog prethodnog. Od sastanaka, razmjenjivanja ideja, vođenja razne statistike i stranica društvenih mreža do direktnog rada s korisnicima, kao što je rješavanje rezervacija i usluge dostave knjiga „Knjiga kao lijek“. Velik dio dana provedem na računalu i na telefonu. Zajedno s našim ravnateljem trudimo se kako bi svaka korisnička skupina dobila najbolju moguću uslugu, to nam je izrazito bitno. S ravnateljem redovito imamo sastanke i sav rad nam je smislen, sve ima početak i kraj – kaže Mirjana, kojoj je, kako otkriva, posao knjižničara otvorio i brojne druge mogućnosti kao što su pisanje stručnih članaka, publikacija i slikovnica, moderiranje književnih večeri za Virovitičku Kulturnu Alternativu te provođenje radionica kreativnog pisanja.

Na pitanje koji joj je najdraži dio posla od svega navedenog, M. Kotromanović bez oklijevanja odgovara – rad s mladima i moderiranje književnih večeri.

– Kada sam u ulozi moderatora, imam osjećaj kao da opet učim. Moram pripremiti pitanja, informirati se o autoru i istražiti njegov rad. To je proces koji stalno radim, uvijek iznova učim. Sa svakom pročitanom knjigom znam da sam nešto novo naučila te osjećam kao da sam, uz rječnik, obogatila dio sebe. Na taj način jedino i možeš prenijeti ljubav prema književnosti nekom drugom. Bez dobrog poznavanja književnosti teško može opstati i naša struka. Svaka čast svemu, super je što idemo u novim smjerovima, treba poticati nove stvari, ali ne smijemo zaboraviti na „tradicionalnu“ ulogu, a to je razvijanje ljubavi prema čitanju – ističe Mirjana koja mjesečno, otkriva, u prosjeku pročita jednu knjigu.

– Uvijek mislim da bih mogla čitati više nego što čitam. Ponekad bude situacija da pročitam nekoliko knjiga u mjesecu, a ponekad prođe cijeli mjesec da ne pročitam knjigu. S druge strane uvijek čitam nešto stručno i baš zbog toga često ne stignem čitati ništa drugo. Ali, uvijek pročitam knjigu za naš Klub mladih – napominje.

NEMOGUĆ IZBOR

Na samom kraju našeg razgovora postavljamo našoj sugovornici pitanje za koje vjerujemo da će joj, kao knjižničarki i ljubiteljici pisane riječi, biti izazovno, ako ne i nemoguće odgovoriti.

– Koja je moja najdraža knjiga? Ma nemoguće mi je izdvojiti samo jednu – istog trena priznaje kroz smijeh te, nakon kraćeg razmišljanja, dodaje:

– Jedan od najdražih pisaca mi je Haruki Murakami, pročitala sam sve njegove knjige. Volim i „Ubiti pticu rugalicu“ američke spisateljice Harper Lee te djela izraelskog književnika Amosa Oza. Jedna od knjiga koje su mi prekrasne i koju sam pročitala u jednom dahu, kompleksna i opširna knjiga je „Muzej nevinosti“. Što se naših domaćih tiče, posljednja koja me očarala je „Sinovi, kćeri“ od Ivane Bodrožić. To je knjiga koja mi zasigurno ulazi u top 10 knjiga domaćih autora. Izdvojila bih i Ivanu Šojat i njen „Unterstadt“. Naravno, ne smijem zaboraviti ni švedski roman „Pipi Duga čarapa“ spisateljice Astrid Lindgren – s osmijehom zaključuje M. Kotromanović.

(www.icv.hr, eat, foto: E. Aragović Turkalj)