Dolaskom mjeseca studenog, u novijoj hrvatskoj povijesti započinje razdoblje prisjećanja hladnih jesenskih dana ’91. te neupitnog simbola otpora, žrtve, pobjede i zajedništva hrvatskoga naroda – Vukovara, ali i svih ostalih mjesta koja su dala svoj obol za hrvatsku slobodu. Posebno poštovanje prema poginulim, zatočenim i nestalim hrvatskim braniteljima iskazano je i danas (ponedjeljak) u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica, u sklopu Mjeseca hrvatske knjige.

U suradnji s Ogrankom Matice hrvatske u Virovitici održana su prigodna predavanja na temu okupacije Vukovara i Škabrnje, kao i vojnih postrojbi HV-a na području Virovitice tijekom Domovinskog rata. Predavanjima su, uz hrvatske branitelje i ostale zainteresirane, prisustvovali i zamjenik župana Virovitičko-podravske županije Marijo Klement te predsjednica Gradskog vijeća Grada Virovitice Ivančica Fett – Škvarić. Sve okupljene uvodno su pozdravili ravnatelj virovitičke Knjižnice Robert Fritz i Ivana Vidak Teskera, predsjednica virovitičkog ogranka Matice hrvatske.

PREBACIVANJE ODGOVORNOSTI NA PARAVOJSKU

Smisao sjećanja na 1991. nije samo „da se ne zaboravi“ već i da se ne ponovi. Ante Nazor, hrvatski povjesničar i ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, na današnjem je predavanju iznio podatke neprijateljske strane o okupaciji Vukovara, istaknuvši kako su djelatnici Centra imali „sretnu okolnost“ da rade na srpskim dokumentima jer je ogromna količina dokumentacije Republike Srpske Krajine zaplijenjena u operacijama Bljesak i Oluja, a ti prvorazredni izvori dostavljeni su Haagu i mnoge stvari se mogu bolje razumjeti uvidom u te sadržaje. Ipak, na području Vukovara okupatori su imali dovoljno vremena za uklanjanje dokumentacije do procesa mirne reintegracije.

– Naravno da srpska strana izbjegava priznavanje zločina koji im se stavljaju na teret, a izvješća Jugoslavenske narodne armije takve nečasne radnje uglavnom prebacuju na paravojne postrojbe. Isto tako, zanimljivo je da iz tih dokumenata iščitavamo kako su u prosincu i siječnju 1992. nailazili na svježe leševe, što znači da su ljudi ubijani i nakon same okupacije Vukovara. Prema podatcima, od 1992. do 1998. godine na području Vukovara i šire okolice ubijeno je 64 nesrpskog stanovništva, od toga samo u Vukovaru 34 – objašnjava Nazor.

– Generalno gledajući, vlast u Srbiji, dakle ista ekipa još od 90-ih, bježi od odgovornosti i sve negira. Cijela njihova priča svodi se na to da su rat u Hrvatskoj vodile jedinice JNA i lokalni Srbi, ali u dokumentima jasno vidimo kako je na tom području 1991. godine bilo 9 500 pripadnika teritorijalne obrane Srbije. Srbija je definitivno sudjelovala u tom ratu i ne može predbaciti svoju odgovornost samo na JNA i lokalne Srbije – precizirao je ovaj povjesničar.

Ilustracija: Canva

Podsjetimo, srpske snage pretvorile su ovaj grad na granici Slavonije i Srijema u zgarište i ruševine, izbrisavši iz slike Vukovara više od 90 posto prijeratnog stambenog fonda. Snage vukovarskih branitelja s oružjem u ruci ni u jednom trenutku nisu prelazile broj od oko 1800 pripadnika, dok ih je napadao nezamislivo jači neprijatelj – više od 30 tisuća snaga.

Slomu obrane grada prethodili su tragični događaji s fatalnim posljedicama: u borbama u gradu i na širem području Vukovara poginulo je oko 1 600 branitelja, a njih oko 600 ubijeno je nakon zarobljavanja u masovnim ratnim zločinima. Poginulo je i oko tisuću civila, a ranjeno je više od 2 500 osoba. Uz to je u srpske koncentracijske logore odvedeno oko 7 tisuća zarobljenih branitelja i civila, dok je iz grada prognano oko 22 tisuće njegovih stanovnika.

ZA UBOJSTVA KRIVA I – MEDICINSKA SESTRA

Uz Vukovar, Škabrnja je također simbol stradanja Hrvatske u Domovinskom ratu. Podsjetimo, ondje je tijekom 18. i 19. studenog 1991. ubijeno 42 civila i 14 branitelja. Po okončanju napada Škabrnja je spaljena i u potpunosti uništena, a katolička crkva do temelja srušena.

– Što se tiče načina stradavanja, većina ih je ubijena iz neposredne blizine, odnosno hitcima u glavu. Također, mještani su streljani i premlaćivani do smrti, dio je ubijen vješanjem, a bilježimo čak i slučaj gdje je dvoje civila, nakon što su ubijeni, pregaženo tenkom. Dio je korišten i tijekom samih borbi kao živi štit. Preživjeli branitelji i civili odvedeni su prvotno u Benkovac, gdje su ubijena dva branitelja i jedan civil, a potom je devet branitelja naknadno odvedeno u Knin, gdje su boravili sve do razmjene 1992. godine – rekao je Ivan Brigović, profesor povijesti i zaposlenik Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.

– Treba reći da je dio tijela ubijenih predan hrvatskoj strani do 28. studenoga, nakon čega je patološki odjel Medicinskog centra u Zadru potvrdio kako je od 48 predanih tijela, samo njih troje stradalo od granate, dok je većina ubijena naknadno, po zarobljavanju – dodao je Brigović.

Ono što najviše boli stanovništvo Škabrnje jest činjenica kako je do sada procesuirano svega nekoliko pripadnika teritorijalne obrane, tj. lokalne srpske jedinice s područja Sjeverne i Srednje Dalmacije te različite dragovoljačke postrojbe, a među njima je i jedna žena – medicinska sestra Zorana Banić. Ipak, treba naglasiti kako je napad na Škabrnju predvodila JNA, odnosno 180. motorizirana brigada iz Benkovca koja je bila u sastavu 9. korpusa JNA.

VIROVITICA KAO GRANICA „VELIKE SRBIJE“

Iako tijekom Domovinskog rata na području tadašnje općine Virovitica nije došlo do oružane pobune, zabilježeni su slučajevi narušavanja sigurnosti, javnog reda i mira. Kristijan Gostimir, profesor povijesti i ravnatelj Gimnazije Petra Preradovića Virovitica, obranu Virovitice ocjenjuje vrlo pozitivnom jer je vidljiva velika volja, želja i hrabrost domaćih snaga koje su se najprije organizirale samoinicijativno, odnosno bez veće potpore, te su sami skupljali oružje, nabavljali opremu i obučavali se.  

– Ono što je meni posebno zanimljivo, i mogu reći fascinantno, vezano uz virovitički kraj jest činjenica da smo u rekordno vrijeme, razdoblje od tri i pol godine, od samoinicijativno organiziranih domoljuba došli do razine 81. gardijske bojne HV “Kumovi” – elitne postrojbe koja je bila sposobna i obučena djelovati u helikopterskom desantu u napadnim zadacima – ustvrdio je Gostimir.

Poznata je i činjenica kako je Virovitica trebala biti jedna od točaka razgraničenja između Hrvatske i tzv. „Velike Srbije“ (Virovitica-Karlovac-Karlobag). Taj neuspjeli projekt zagovarao je da je svaki štokavac Srbin, ali i da je svako mjesto gdje Srbi žive – Srbija.

– Riječ je o problematici koja dolazi s visoke znanstvene razine u Srbiji, Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Naime, potpuno su neutemeljeno granice osmanskih osvajanja na prostoru današnje Hrvatske automatski prisvajali ideji Velike Srbije, bez apsolutno ikakvog uporišta. Paradoksalno, grad Karlovac nikada nije bio osvojen u osmanskim osvajanjima. Radi se o zaista lošoj definiciji u kojoj je Virovitica bila jedan od ključnih gradova u okviru Velike Srbije – objasnio je ideje velikosrpstva koje su, među ostalima, iznesene i u poznatom Memorandumu SANU-a o ugroženosti Srba.

Virovitica je u Domovinskom ratu u mnogo čemu bila prva; bilježi jednu od prvih većih isporuka oružja u Hrvatskoj, prvu blokadu vojarne, prvu smotru oružanih snaga i prvo oslobođeno naselje u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj – Jasenaš.

(www.icv.hr, dj, foto: D. Jagarinec)