U povodu Tjedna djeteta i prava djece Virovitički list odlučio je posjetiti jednu udomiteljsku obitelj i ispričati njihovu priču. Zakon, propisi, socijalni radnici, stručnjaci i službe, kada govorimo o udomiteljstvu, svi imaju jednu zadaću na tom području: djeci koja zbog različitih životnih (ne)prilika ne mogu živjeti sa svojim roditeljima osigurati uvjete što sličnije onim obiteljskima. A kako funkcionira nova obitelj, koju je tek potrebno upoznati, kako je u svoj dom primiti uplašeno dijete, ponekad u krpicama nedostatnima da zagriju nožice, kako ih uvjeriti da u novom domu neće biti prijetnje, svađe i opijanja, to su stvari koje zakon i propisi ne mogu znati.

DJECA KAO ŽIVOTNA ŠKOLA

Te stvari znaju Ljerka i Slavko Lančić iz Virovitice. Oni su udomitelji već punih 13 godina. Vrata svoga doma otvorili su djeci u potrebi kada su njihovi sinovi, stariji Josip i mlađi Alen, krenuli na fakultet i kada im se kuća odjednom učinila praznom.

– Prošli smo dalek put od provjere jesmo li adekvatni za udomitelje do danas kada je iza nas desetak djece koja su ovdje odrasla i postala ljudi. Neki su bili kod nas samo dva do tri mjeseca, a neki su godinama s nama. O ovoj ulozi još uvijek svi učimo, iz dana u dan. Puno nam pomažu u Centru za socijalnu skrb, stručnjaci i drugi udomitelji, ali najveća škola su nam upravo djeca – o svom pozivu, udomiteljstvu, govori Ljerka.

Sjedimo za stolom u njihovom domu u Virovitici. Gledamo u dvoja vrata ispred nas. Vode u sobe pune slikovnica, igračaka i knjiga, postera sa superjunacima. U njima se igra petero djece od 9 do 13 godina, čije se obitelji trenutačno ne mogu adekvatno skrbiti o njima. Alkohol, nasilje, siromaštvo, bolest ili nemar –razlozi su Lančićima manje važni. Dok malena djevojčica sramežljivo grli Ljerku, ona nam govori da se svakom djetetu maksimalno prilagođavaju. Bilo da su kod njih došli putem Centra za socijalnu skrb ili sudskom odlukom, teta Ljerka i Slavko brinu se da se djeca osjete zaštićeno i zbrinuto.

– Bilo je svakakvih situacija. Znali su nam kod hitnog zbrinjavanja dječicu dovesti u zoru ili kasno navečer, ponekad nisu imali ni papuče na nogama. Majica ili hlače u kojoj su ih dovezli imali su toliko rupa i mrlja da se ni nakon pranja nisu mogli očistiti. Odeš i kupiš novo, zagrliš i kažeš sve će biti u redu. Kao udomitelj imate neke informacije o tome što vas čeka i iz kakvih sredina dolaze djeca o kojoj ćete brinuti, no prava priča otkrije se tek kasnije, kada se opuste i priviknu na novi život – kaže Ljerka.

Od suza do olakšanja, Lančići su vidjeli sve reakcije kada su djeca iz svojih za sada nesređenih obitelji zakoračila na njihov prag. Teško je djeci, ali i udomiteljima. Ljudi su, nisu strojevi. Srce se slomi kad otkriju da s malenim djetetom od pet godina nitko prije njih nije spjevao niti jednu pjesmicu niti im ispričao priču za laku noć. Drugi put srce pukne kada se dijete vrati kući.

ISPUNJEN RASPORED

– Treba puno raditi, nadoknaditi sve one stvari koje njihovi roditelji nisu mogli ili htjeli napraviti. Ima dana kada je teško, ima dana kada je lako, no tako je svakoj obitelji. Mi smo jedna velika i aktivna – kaže Ljerka.

Trenutačno je u kući pet školaraca. Uz domaću zadaću i pripreme za testove idu i na izvannastavne aktivnosti. Osim škole svaki dan je ili zbor, folklor, plesna skupina, streljaštvo, trening krav mage… – Barem jednom tjedno s djecom posjećujemo psihologa, defektologa i logopeda. Jedna od djevojčica boluje od cistične fibroze pa surađujemo i s liječnicima. Kod kuće provodimo inhalaciju i terapiju dodatnim vitaminima – o rasporedu u kojem nema stanke za veći odmor govore Ljerka i Slavko.

Slavko je umirovljeni branitelj, omiljeni kuhar obitelji i dežurni vozač. Lančići podupiru svaki trud i uspjeh svojih štićenika i daju im maksimalnu potporu.

– Jednom je jedan od naših dječaka zaboravio reći za nastup i zvao je, sav zabrinut, da uskoro počinje i hoće li itko uspjeti doći. Spremili smo se za minutu, sjeli u auto, a on nas je, sam, stprljivo čekao pred vratima škole. Taj trenutak nikada neću zaboraviti i zato ne propuštamo ni jedan nastup, a ponekad ih imamo i po četiri tjedno – ganuto kazuje Ljerka, te pritom ima samo riječi hvale za Osnovnu školu Vladimira Nazora, nastavnike, profesore i službe s kojima izvrsno surađuju. Surađuju i s biološkim roditeljima djece koja ih posjećuju vikendima, praznicima ili im dolaze u posjet.

RACIONALNO TROŠENJE

U javnosti postoji percepcija da će neki ovim putem krenuti zbog zarade. Trinaest je godina prošlo, a Ljerka nema staž, doprinose ni osiguranje. Udomitelj može biti do svoje 65. godine života. Za sada prima osobnu naknadu za svoj trud. Država joj je omogućila 400 kuna mjesečno po djetetu. Ujedno, za djetetove potrebe država je osigurala je po dvije tisuće kuna za svako dijete, za odjeću, obuću, školski pribor, potrepštine.

– Trošimo pažljivo. Kada odlučujemo o nabavi, s djecom puno razgovaramo. Dogovaramo se što ćemo kupiti od odjeće, obuće. Znamo da okolina može biti okrutna, da se drugi rugaju djeci koja nemaju markiranu odjeću, no mi ih pokušavamo uvjeriti da je puno važnije ono što jesi i znaš nego ono što nosiš – objašnjavaju supružnici Lančić.

Markirana odjeća i obuća tako se dobiva za rođendan, svako dijete ima mobitel i džeparac, a svaka kuna racionalno se troši.

– Osobno ne bih mogao ovo raditi zbog zarade jer udomiteljstvo zahtijeva sve od vas – predanost, žrtvu, ljubav, suradnju sa sustavom, sudovima, biološkim roditeljima, školama. Jedan vikend s roditeljima može u vjetar baciti mjesec dana rada u udomiteljskoj obitelji, a to znaju samo oni koji su u ovoj situaciji – kaže Ljerka te ističe kako se u posljednjih deset godina broj udomitelja prepolovio, što najbolje govori o zahtjevnosti ove vrste udomiteljstva. (www.icv.hr, mlo)