Virovitica je oduvijek bila grad sporta. Ne misli se to isključivo na rukomet, karate i kuglanje koje je iznjedrilo državne, a karate i svjetske prvake. Bilo je tu raznih sportova poput konjičkog, streličarskog, atletskog i inih sportova, a jedan od njih je naravno i nogomet, koji je bio i ostao najpopularniji, kao što ga i nazivaju, “najvažnija sporedna stvar na svijetu”.

Povijest bilježi da je najveći uspjeh Virovitica doživjela kao stanovnik 2. HNL u sezoni 2003./2004. Prije toga, dugi je niz godina Virovitica imala trećeligaše (TVIN ili VGŠK/Virovitica). Najpoznatiji igrač s ovog područja je Ivan Šuprna koji je nakon igranja u VGŠK-u nastupao za Građanski, a u karijeri je nastupio i u Interu te kasnije u nizu francuskih prvoligaša. Značajnije uspjehe postizali su malonogometaši koji su igrali u Prvoj i Drugoj ligi.

Odlučili smo se zadržati na ovoj “najvažnijoj sporednoj stvari” i posjetili jednog od iskusnih znalaca, aktivnog nogometaša i nogometnog trenera, mnogima dobro znanog Antu Dražića – Vasu iz Virovitice ili točnije iz njegovog matičnog kluba NK Virovitica.

– Pa kud ste baš na mene naišli, ima i mnogih drugih koji kuže nogomet – skromno je rekao jer on uistinu i je vrlo skroman. Riječi poput “ja” i “moje” kod njega gotovo da i ne postoje, jer Vaso je isključivo timski igrač koji jedino tako i može i zna funkcionirati, a u tome je u stvari i njegova najveća veličina. Jedva da je i pristao govoriti o sebi, ali ipak ispričao nam je dio svoje životne priče.

– Obitelj Dražić dolazi iz Luga Gradinskog, ali školovao sam se i odrastao u Virovitici. Kao i mnogi drugi klinci i ja sam volio trčati za loptom, pa me to i odvelo u NK Tvin gdje sam, sedamdesetih godina, hajdemo reći, dobio prvu nogometnu izobrazbu i po prvi put odjenuo timski dres igrajući za tadašnje pionire Tvina. Kao igrač sam u Tvinu ostao do 1989. godine, te prešao u NK Borac, sadašnji NK Virovitica koji je tada igrao u nekadašnjoj Međuopćinskoj ligi. 

No i sami znamo, što se poslije zbivalo. Odmah sam se prijavio u Hrvatsku vojsku, u Sportsku četu, 127. brigade HV, a odoru nisam skidao sve do 2005. godine, jer osim što sam u njoj proveo rat, radio sam u vojsci nakon toga sve do mirovine. To je bilo posebno vrijeme, uistinu “ponosa i slave”, a kada se situacija malo smirila, poslije ratnog terena dolazili smo na treninge. Sada je nezamislivo koliko smo energije, volje, a napose ljubavi imali prema nogometu. Iako smo već bili 30-godišnjaci, nitko nije pitao za novce. Nekad nekad počastili bi nas nekom večerom ili pićem, kakva lova, kome i zašto?! Sada se to može naći samo u onom najmlađem naraštaju kad se igra srcem, voljom i ljubavlju. Upravo zbog tog mi je i drago što sam već dugo godina trener upravo tog najmlađeg naraštaja koji mi daje nadu u budućnost nogometa i podsjeća kakvi smo mi bili u njihovim godinama, ali i stariji – preskočio je desetak godina Vaso i došao na ono što mu je najdraže – rad s djecom.

– Ne radi se tu samo o nogometnim vještinama, nego i o izgradnji mladog bića da jednog dana postane osoba koja će u sebi imati odgovornost, snagu, timski rad i odlučnost kako u sportu, tako i u životu. Sport i je zato važna stvar jer brine o zdravlju i gradi kvalitetnu osobu. Sve to započelo je u NK Virovitica 2010./2011. kad su klinci bili prvaci A lige pobjedom u zadnjem kolu nad Slaven Belupom 4:0. Svoj obol kao trener od 2013. do 2016. dao sam u NK Suhopolju kao trener pionira i juniora koji su 2014. bili prvaci, te tri puta igrali finale kupa. Poslije toga sam nekoliko godina trenirao klince u No Limitu, nogometnoj akademiji, a 2019. ponovo došao u NK Viroviticu gdje sam preuzeo trenersku palicu sa selekcijom U-13 koji su bili prvaci regije B – prisjetio se Ante i dodao da je u zadnje dvije godine s pionirima i kadetima osvojio Županijski kup.  

– Od kad sam počeo s treniranjem pa sve do današnjih dana bilo je nebrojeno dobrih rezultata, drugih i trećih mjesta i ostalo, a drago mi je da sam uz igrače i ja tome dao svoj obol. Naravno, bilo je tu i nogometaša poput Bloudeka i Babeca koje sam također trenirao i za koje su bili zainteresirani čak i klubovi poput zagrebačkog Dinama, pa čak i strani klubovi, no važnije mi je da su veliki broj onih koje sam trenirao postali dobri sportaši i dobri ljudi. To je najvažnije – ističe Ante koji i u svojoj 59. godini nastavlja s treninzima.

– Imam puno volje, ali doduše nešto manje snage i kao trener i kao nogometaš. Sada igram nogomet sa svojim starim kolegama. I nama kao i najmlađima novac nije problem i igramo isključivo iz zadovoljstva i rekreacije – kroz smijeh je rekao ovaj, uistinu velik čovjek koji je svoj život posvetio nogometu, klubu, te odgoju mlađeg naraštaja. Nije on samo trener i nogometaš, nego i “Katica za sve” ako je to potrebno. 

– A tko će ako nećemo mi koji smo stalno tamo. Tu se često s tugom sjetim našeg pokojnog Ate koji je živio za ovaj klub. Često smo nas dvojica obavljali “nemoguće misije” da bi se mogli održavati treninzi. Jedne godine smo “izlopatali” gomilu snijega s malog igrališta ne bi li klinci mogli trenirati. Puno je toga bilo, za deblju knjigu – tu smo se složili s Antom koji je i više od junaka ove male priče o ljudskosti, požrtvovnosti, dobroj volji i ljubavi. 

(www.icv.hr, bs; foto: M. Šolc, arhiva)