Mnogi ljudi znaju izreći onu poznatu misao: “Kada odem u mirovinu imat ću vremena raditi sve ono što volim, a sada zbog silnih obveza ne stignem”. E sad, neki od njih to stvarno realiziraju, a neki ne znaju kud bi sa sobom jer im se ništa ne da i dani im prolaze jedni nalik na druge.

Oni mudriji već si lagano organiziraju umirovljeničke dane ranije. Stiču određene navike i posežu za osobnim ritualima pa kada konačno dođu u mirovinu, samo nastave s provedbom zamišljenog.

Jedan od takvih “mudraca” je i naš sugrađanin Željko Herden koji je skupio 74 ljeta i jako se dobro s njima nosi upravo zbog tog što je samo nastavio tamo gdje je stao prije 26 godina kada je otišao u mirovinu. Zanimalo nas je koji recept je upotrijebio pa smo otišli do njega u ulici Ksavera Đandora Đalskog, dio Virovitice uz Ođenicu koji naši stariji sugrađani zovu Dudnjak.

Naravno, našli smo ga u poslu jer Željko je sada stopostotni pčelar, ono što je davno odredio kao glavnu zanimaciju kada ode u mirovinu. Da mu ne bi uzeli previše vremena jer ubacili smo se u pčelinji raspored, odmah smo krenuli na posao. Željko priča, mi slušamo.

– Nakon završene osnovne i srednje škole, zanat elektroinstalatera učio sam u tadašnjoj tvrtki “Munja” u Virovitici, a 1971. godine zaposlio sam se u tvrtki “Slavonija” koja je uz tadašnji “Trgocentar” bila najveća tvrtka u ovim našim krajevima. Radio sam u službi održavanja u tadašnjem Hotelu Slavonija koji je na žalost odavna ugašen i sad naši sugrađani mogu promatrati samo zgradu-spomenik gdje je ovaj lijepi hotel uspješno djelovao. No nikada mi nije bilo dovoljno odraditi svoju satnicu i otići doma pred TV, jer htio sam aktivno iskoristiti i onaj drugi dio dana. Tada, sam se bavio poljoprivredom na svom zemljištu, ali s obzirom da su me zanimali radni strojevi, mnoge od njih sam nabavio i posao s njima obavljao i drugima. Ni sam ne znam koliko sam imao traktora, a i prvi sam u ovim krajevima koji je imao pneumatsku sijačicu. Uistinu sam volio poljoprivredu, međutim razbolio sam se i morao sam se njome prestati baviti. No nije bio problem jer već onda sam imao rezervnu varijantu svog hobija, a to je bilo golubarstvo. Mogu se pohvaliti da sam zajedno sa Maksom Šenjugom i Ivicom Brenerom 1977. osnovao prvu udrugu Uzgajivača goluba u Virovitici. Imao sam svoje golubove, ali i tu sam htio otići dalje pa sam ostao i golubarski sudac. Golubarstvo me ispunjavalo kao sada pčelarstvo i dugo sam se njime bavio – prisjetio se Željko Herden kojem je kao i mnogim drugima Domovinski rat poremetio brojne planove, no onda je svima nama koji smo ga prošli bio glavni plan osloboditi Hrvatsku.

– U ratu sam prvi puta vozio kamion i to bez dozvole za “C” kategoriju. No tko te onda pitao, sjedaj i vozi. I krenulo je, a poslije rata sam ipak otišao polagati za tu kategoriju i bio jedan od najstarijih koji ju je položio, ali ne bez razloga jer prije dvadesetak godina počeo sam se baviti onim čime se sad bavim i u čemu uistinu uživati, pčelarstvom, a za seleće pčelarstvo moraš ovlašteno upravljati kamionom. Istina, započeo sam zajedno sa sinom Ivanom sa desetak košnica, a nastavio sa puno više, što više zanimala me i stolarija, pa sam izradio nastambe za tristo pčelinjih zajednica koje sam imao. No zbog raznih okolnosti sada radim sa 150 pčelinjih zajednica s kojima sam u dobrim godinama znao proizvesti i do 6 tona meda, no dobre pčelarske godine su odavno prošle i sad kao i drugi naši pčelari imam puno manje, no neću sad ponavljati ono što su mnogi naši pčelari već više puta kazali.

Zbog loših godina i stanja meda na tržištu, o nekoj značajnijoj zaradi nema govora, no u mom slučaju, sada točno mogu reći da pčelarim iz ljubavi. Nema ljepšeg nego se probuditi rano ujutro, popiti kavu i gutljaj “ljute” i otići do svojih pčela. Nekada sam znao uživati i u vožnji mojim kamionom dok sam selio pčele, često i po noći, sam na cesti na putu ka boljim pašnjacima. No s obzirom da mi je život “potrošio” koljena i sada umjesto svojih imam “socijalna”, da ne kažem umjetna, za selidbu pčela iznajmljujem kamion i vozača, no to ne umanjuje radost pčelarenja, a tu “pčelarsku radost” značajno mi ne umanjuje čak ni činjenica da je stanje u pčelarstvu izuzetno teško. Pčelarstvo volim, a i održava me u dobroj formi – priznao nam je Željko koji je do epidemije koronavirusa bio i stalni posjetitelj virovitičkih teretana ne bi li održao dobru formu u njegovim godinama.

– To je jako važno jer ne smije se “zahrđati”. Zadovoljstvo inutra i izvana, a to znaju i moja supruga Mirjana koja je također umirovljenica, te moj sin Ivan i kći Hermana koja je koliko je meni poznato jedina ženska osoba u Virovitici koja je inženjer strojarstva. Ima “moje krvi” očito. Samo neka smo svi živi i zdravi, ali i zadovoljni, jer bez zadovoljstva nema ljepote umirovljeničkih dana, bar ne za nas koji smo cijelog života navikli nešto raditi i “čeprkati” – odaslao je jasnu poruku, ujedno i recept za lijepe umirovljeničke dane, ovaj naš vitalni penzić i sugrađan Željko Herden. 

(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele, privatni album)