Kazalište Virovitica iznjedrilo je mnoge glumce sa zavidnim, dugogodišnjim karijerama. Na daskama koje život znače, u rodnoj mu Virovitici, svoj put započeo je i Silvijo Švast (25).

Počevši od vrtićkih i školskih predstava, Silvijo je imao tu sreću da su profesorice relativno rano prepoznale njegov „osjećaj za glumu“. Malo po malo, došao je do srednje škole gdje je već ozbiljno koračao dramskom skupinom virovitičkog kazališta. Put je za njega, kaže, bio relativno jasan; 2017. godine upisuje Akademiju za umjetnost i kulturu u Osijeku i time definira svoj životni poziv.

– Još od malih nogu privlačilo me više zanimanja – pjevači, plesači, glumci… Kada se sve zbroji i oduzme, gluma je sve u jednom. Tada sam si rekao: „Pa zašto ja ne bih mogao biti sve u životu“. Uz to, gluma je igra. Ljudi vam uvijek govore da što duže budete dijete, a uz pomoć ovog zvanja to „što duže“ mogu i ostvariti – govori nam Silvijo.

GLUMAČKI POČETCI

Mnogi virovitički mališani prve glumačke korake napravili su pod vodstvom virovitičke kazališne glumice i voditeljice dramskog studija, Snježane Lančić. Profesorica Lančić bila je nit vodilja i ovom mladom glumcu, naučivši ga kako da voli ono što radi.

– Gospođa Lančić naučila nas je kako stati na scenu i znati zašto govorimo to što govorimo, a ne samo doći i izgovoriti neki tamo tekst. Uz to, učila nas je kako se igrati s glumom jer cijela predstava zapravo proizlazi iz igre. „Natjerala“ nas je da zavolimo taj svijet – prisjeća se.

Svoju prvu profesionalnu predstavu Silvijo je igrao već na 1. godini fakulteta. Zajedno s kolegom Mihaelom Elijašom, također Virovitičaninom, zapeo je za oko profesoru i hrvatskom redatelju Robertu Raponji.

– Čuo sam priče da ljudi tek nakon završene Akademije stupe u profesionalna kazališta i predstave, tako da je postojao određeni pozitivni pritisak glumiti kao brucoš među velikim glumcima. Bio sam i zbunjen i sretan i uplašen u isto vrijeme, ali osjećaj na kraju bio je fenomenalan. Radili smo predstavu za turiste, na sedam jezika. Malo po malo, svake je godine jedna predstava „kuhala“ drugu. Ako se potrudiš, ljudi to zaista vide. Također, dosta toga kod nas ide na preporuku i važno je da ostalima bude ugodno raditi s tobom – objašnjava.

TREMA KAO MOĆAN ALAT

Trema postoji, kaže, ali ona pozitivna – koja te u želudcu malo „žari i pali“. To je ujedno i poticaj glumcima jer dokazuje da im je stalo do onoga što rade. Kada je riječ o zaboravljenom tekstu, nema problema s time. Tekst „brusi“ na samom početku, a kasnije stavlja naglasak na ono što gluma uistinu i jest – način na koji će taj tekst izreći. 

– Kada bih mogao potpisati da zauvijek nešto igram, to bi definitivno bile komedije i sporedni likovi, tzv. „bombončići“. Tu sam svoj na svom, dobro osjećam tempo i ritam komedije. Jednostavno se cijeli dam, prepustim se tome i volim takve uloge. U Krivom Billyju imam jednu ulogu „bombona“, igram mlađahnog dečka koji je zaluđen upravo bombonima – govori nam Silvijo.

Predstava „Krivi Billy s Inishmaana“ otvorila je ovogodišnji 20. Virkas. Uz talentirane virovitičke glumce, građani su imali prilike pogledati raznovrsne gostujuće predstave s odličnom režijom i vrhunskom glumom. Svatko je mogao svjedočiti barem jednom kazališnom komadu u kojemu je pronašao sebe samoga, a upravo tome kazalište i služi. 

– U predstavi „Majka i dijete“ promatrao sam Jadranku Đokić, čija je lakoća izvođenja rečenice fenomenalna. Općenito u svakom žanru postoji jedan glumac koji dominira i uzima svu pažnju svojim perfektnim igranjem. Kada bih morao izdvojiti glumački uzor, ne bih mogao navesti samo jednu osobu. U Kazalištu Virovitica tu je naravno legendarni Draško Zidar, glumac koji je napravio zavidnu karijeru. Potom Mijo Pavelko i bračni par Golub, prvi za koje sam kao klinac pomislio: „Wow, glumci! Želim jednog dana biti takav“ – ističe.

ODLAZAK NIJE OPCIJA

Za svoje matično kazalište, ono virovitičko, ovaj mladi glumac ima samo riječi hvale. Još kao vrlo mladog, djelatnici su ga prihvatili raširenih ruku, a budući kolege nisu bili škrti dijeliti svoje znanje. Silvijo ne skriva svoju zahvalnost niti prema ravnatelju Tomislavu Pintariću koji mu je upravo ondje omogućio rad.

– Svaki radni dan glumca je vrlo promjenjiv, svaka proba je apsolutno drugačija. Novi ljudi, putovanja, gostovanja… Proputovao sam velik dio Hrvatske i regije, a bili smo i u Ukrajini neposredno prije izbijanja nesretnog rata. Ono što je najvažnije u radnom danu jednog glumca je rad na sebi. Nitko nije posve „gotov glumac“, uvijek ima prostora za napredak. Mi smo utjelovljenje govora i pokreta, a na tome se može i mora raditi. Gluma je trening – objašnjava Silvijo.

Iako je ljeto uoči upisa na Akademiju „zaspao na prijamni“ i umalo upisao Učiteljski fakultet, Silvijo ističe da se trenutno može zamisliti jedino kao glumac u svom rodnom gradu.

– Odlazak iz Virovitice nije opcija za mene. Ovdje imam puno prostora za napredak; kazalište je vrlo profesionalno, a kolege puni podrške. Jednostavno mi je bivanje ovdje previše ugodno da bih otišao negdje drugdje – zaključuje Silvijo.

(www.icv.hr, dj, foto: T. Lešković)