Operacija „Otkos 10“ bila je jedna od prvih oslobodilačkih operacija Hrvatske vojske u Domovinskom ratu. Izvedena je na području Bjelovarsko-bilogorske i Virovitičko-podravske županije, a započela je 31. listopada 1991. i završila 12. studenog 1991. Odvijala se u dvije faze. Prva faza počela je 31. listopada i završila je 4. studenog, a druga je trajala 11. i 12. studenog. Oslobođen je okupirani dio Bilogore, oko 300 četvornih kilometara.

Upravo ta operacija bila je za mnoge branitelje iz Virovitičko-podravske županije „vatreno krštenje“ u Domovinskom ratu, a u njoj su sudjelovali svi voljni muškarci i žene, svi oni koji su se osjećali sposobni obavljati neku vojnu dužnost, jer ipak radilo se o zapadnoj Slavoniji, Virovitici i njenom okruženju. Otkos 10 bila je u prvom redu operacija oslobađanja Zapadne Slavonije, ali i sprječavanje neprijateljskog djelovanja na širi dio Hrvatske. Svi oni koji se sjećaju znaju da u to vrijeme kod svih naših domoljuba nije bilo isprika, pa ni onih vezanih uz starosnu dob. Išlo se sa voljom i srcem.

Ono u što je danas teško vjerovati je da su u rat išli i oni koji su daleko ispod punoljetnosti pa je tako bio slučaj i s našim sugovornikom, hrvatskim bojovnikom Dubravkom Balintom iz Virovitice, rodom iz Levinovca, koji je kada je obukao odoru hrvatskog bojovnika imao samo 16 godina. Mnogi to ne znaju, ali mi koji smo rame uz rame bili s njim i drugim našim hrvatskom bojovnicima, jako dobro znamo za tu ponosnu istinu o Hrvatskoj i njenim domoljubima.

Sada 47-godišnji Dubravko Balint jedan je od najjačih pčelara u VPŽ, a i šire, a oružje od završetka borbenog djelovanja zamijenio je košnicama. 

– Bio sam klinac kao i svi drugi, ali od malena me zanimalo oružje. Kažu da nas iz Levinovca to oduvijek zanima jer se bavimo krivolovom i drugim takvim stvarima, no u mom slučaju nije bilo toga. S obzirom da imam starijeg brata koji je radio u policiji, vidio sam oružje uživo i zanimalo me kako ono funkcionira. Ironija sudbine je bila da je upravo Domovinski rat bio prva prilika kako da to saznam, a ja sam tad, slobodno mogu reći, spontano uplovio u te vode, iako sam imao samo 16 godina i nekih 55 kilograma – započeo je svoj uistinu sadržajni ratni put Dubravko koji je bio jedan od najmlađih, ako ne i najmlađi hrvatski bojovnik u VPŽ koji je nakon završetka osnovne škole i u tijeku srednjoškolskog obrazovanja, praćku zamijenio s puškom, a kasnije i s težim naoružanjem.

– Tih dana došao je moj suseljan i pitao želim li u HV, točnije u Narodnu zaštitu zajedno sa mojim poznanicima iz Levinovca, a s ciljem obrane sela Levinovca od napada neprijatelja i prodora prema Suhopolju i Virovitici. Odmah sam pristao i od početka nastojao što bolje upoznati u toj priči najvažniji alat – oružje. Priznajem da me to uistinu jako zanimalo, jednako tako kao što me recimo sad uopće ne zanima. Neovisno radi li se o pješačkom naoružanju, artiljeriji ili eksplozivnim sredstvima. Uvijek sam volio gromoglasnu najavu, bilo da se radi o borbi ili nekim veselim prigodama kada eksplozija znači neko slavlje. Znam da je to u mirnodopskim uvjetima neprimjereno i sada mi ne bi palo na pamet da tako nešto izvedem, mada nakon rata puno znam o tome – priznao nam je Dubravko koji se odmah nakon stražarenja u Levinovcu prikljkučio i drugim pripadnicima 127. brigade HV i ostatak ratovanja proveo na području Kravljaka, Brusnika, Pakraca i Bučja, da bi potom kao pripadnik policije preselio u Daruvar gdje je u službi policajca bio do 1996. godine.

– Uistinu, na početku svog ratnog puta nisam imao određene planove nego samo misao vodilju da obranim Hrvatsku, ma što to značilo. Naravno, ne može se očekivati od nekog 16-godišnjaka da shvaća političku situaciju, pa čak ni težinu ratovanja, a kamoli da već danas može poginuti. Priznajem ništa od tog mi nije bilo bitno. Htio sam samo dalje i dalje do konačne pobjede u koju sam kao i svi ostali naši bojovnici čvrsto vjerovao – rekao nam je Dubravko koji je pritom izdvojio i nekoliko situacija kad je „glava na ramenu“ bila vrlo upitna.

– Bilo je teških događaja na Bučju i Kravljaku gdje sam prvi put vidio mrtve ljude, naše suborce po cestama, jarcima ili šumama, no Brusnik nikad neću moći zaboraviti. Sjećam se te zime 1991. godine kada je naš hrvatski vitez Vinko Belobrk s njegovim ljudima otišao u izvidnicu i u smrt. Mi smo bili izvidnica iza njih, na nekih 50 do 100 metara udaljenosti. Bila je zima, snijeg, pojavili su se neprijatelji, a mi smo odmah zalegli u improvizirana skloništa ne bi li se obranili od jake paljbe pješadije i artiljerije uz podršku zračnih snaga. Zadnje što smo čuli je Vinkovo: „Dignite puške u zrak da vidimo gdje ste“. Nakon toga više ga nismo ni čuli ni vidjeli nego smo saznali da su ih opkolili četnici. Dijelilo nas je nekih 50 metara od šume koja bi nam mogla pružiti zaklon, samo 50 metara koji su se činili tad kao najmanje nekoliko kilometara. No zahvaljujući sreći uspjeli smo pobjeći u zaklon i sačuvati glave, no najgore je bilo što u toj situaciji nismo mogli pomoći našim prijateljima – priznao nam je Dubravko koji je tada imao samo 16 godina, isto toliko koliko sada imaju učenici drugih razreda srednjih škola koji razmišljaju o djevojkama, provodima, ocjenama u školi i strogosti njihovih roditelja.

– Možda bi i ja prolazio kroz tu fazu, ali jednostavno sam je preskočio. Tih 90-ih se nije o tome razmišljalo, a u rat su išli i mladi i stari, nije bilo ničega osim čuvanja glave na ramenu i cilja – slobodne Hrvatske. Kraj rata dočekao sam kao policajac u Daruvaru, a po povratku sam se vrlo brzo iz Levinovca preselio u Viroviticu gdje i sad živim i počeo se baviti pčelarstvom, ispočetka sa nekoliko košnica, a sada sa oko 300 pčelinjih zajednica – vratio nas je u sadašnjost Dubravko Balint u čiji je OPG Pčelarstvo Balint uključena i supruga Vesna te sin Antonio.

– Moj sin sada ima 24 godine i vjerujte mi da, iako je sada osam godina stariji nego sam bio ja kada sam otišao u rat, dobro bih promislio dali bi ga pustio. No poznajuć njegovu narav koju je ipak dijelom naslijedio i od mene, vjerujem da bi odlučio kao i ja jer porodično nam je u krvi da je domovina prva, a sve ostalo manje važno. To jako dobro zna i moja supruga Vesna kojoj su oba brata poginuli kao hrvatski branitelji – kaže Dubravko, koji osim sina ima i dvije kćeri.

– Nijednom od svoje djece ne želim da prožive ono što sam ja proživio, ali ta teška vremena su me naučila da smo dužni poštivati ono za što su pali moji suborci i ostali hrvatski branitelji i neovisno o političkim strujama te da moramo čuvati ovo što imamo sada i zauvijek. Nisam ni sada u nekoj starosnoj dobi, ali zasigurno u zreloj dobi u kojoj je čovjek nešto proživio i točno zna o čemu govori – rekao nam je hrvatski branitelj, a sada uspješni pčelar Dubravko Balint iz Virovitice koji nas je makar na kratko vratio u vrijeme ponosa i slave i prisjetio da dostojno obilježimo 31. godišnjicu jedne od najznačajnijih operacija u Domovinskom ratu Otkos 10 u kojoj je obranjena i Zapadna Slavonija i koja je imala značajan doprinos konačnoj pobijedi Hrvatske u Domovinskom ratu.  

(www.icv.hr, bs)