„Lijepo vrijeme izmamilo je na ulice našega grada, osim onih željnih toplih zraka sunca, i naše sugrađane i njihove četveronožne ljubimce… “, tom rečenicom je pisac ovih redaka htio započeti tekst kada je shvatio da je ona – potpuno lažna.

Naime, iako je lijepo vrijeme svakako povoljan čimbenik šetnjama pasa i njihovih vlasnika, one nisu vezane isključivo za ugodno i lijepo vrijeme. Kakvo god da vani bilo vrijeme – ciča zima, neumoljiva kiša ili vjetar koji ledi krv u žilama – svatko od nas je barem jednom pogledavši kroz prozor svog toplog doma na ulicama grada vidio zabundanu pojavu, s kišobranom u jednoj i uzicom u drugoj ruci, kako korača za svojim psom i čeka da on zadovolji svoje fiziološke potrebe. Vlasnici pasa u šetnje sa svojim „njuškama“ idu svaki dan, bez obzira na vremenske uvjete. Dolazak lijepog vremena to je samo kvantitativno „pojačao“.

MALI TROŠAK, VELIKA SIGURNOST

Dok je pas i dalje (bar kada o brojkama govoimo) najpopularniji kućni ljubimac te onaj koji sa „svojim čovjekom“ ide u šetnje, nekim Virovitičanima srca su „ukrali“ i postali kućni ljubimci pripadnici i nekih drugih, manje poznatih životinjskih vrsta. Od bengalskih i sfinks mačaka, guštera i zmija, tarantula i ježeva, pa sve do papagaja, ponija, kokoši i svinja. Sve su to životinje o kojima se s velikom brigom i iskrenom ljubavi brinu naši sugrađani, a o kojima ste i mogli čitati u našim pričama.

Ponukani tom mišlju koliko ljubitelja raznih vrsta životinja te samih životinja naš grad ima, zapitali smo se – može li se i zašto Virovitica nazvati „gradom kućnih ljubimaca“ i jesu li Virovitičani zaista veliki ljubitelji životinja?

Detaljnije odgovore na sva naša pitanja, osim našeg vlastitog entuzijastičnog „da!“ izazvanog velikom ljubavi prema svemu s njuškom, odlučili smo potražiti u neizostavnom odredištu vlasnika kućnih ljubimaca. U Veterinarskoj praksi za male životinje „Feliks“ dočekali su nas Dražen Majetić, koji je s kolegom veterinarom Oliverom Rajkovićem prije 13 godina osnovao ambulantu Feliks, te veterinari Vedran Šantić i Mateja Novosel, mlade snage, svježa krv veterinarske ambulante, kako ih opisuje Dražen Majetić.

Na naše prvo pitanje, kada uzmemo u obzir broj pacijenata upisanih u ambulantu „Feliks“ te broj onih koji na dnevnoj bazi „prodefiliraju“ istom, možemo li naš grad nazvati „gradom kućnih ljubimaca“, Dražen Majetić bez oklijevanja odgovara – da.

– Radi se o tome da nitko od nas nema točne podatke koliko pasa ima na području grada, to su okvirne procjene. Prema tim procjenama na području grada Virovitice i prigradskih naselja je oko pet tisuća registriranih pasa i još oko 30 posto neregistriranih. Za jedan grad naše veličine, to je puno – ističe D. Majetić dok stojimo kraj veterinarskog stola za preglede oko kojeg je od 2009. sa strepnjom, dok veterinari pregledavaju njihovog ljubimca, stajalo mnoštvo Virovitičana.

Ne možemo ne upitati, zašto ima toliko neregistriranih pasa?

– Zato što država to vlasnicima omogućava jer ne provodi zakon. Za to nije kriva lokalna zajednica, već jedino država. Lokalnoj zajednici je u interesu da su sve životinje „čipirane“ i pod nadzorom jer se time smanjuje i broj pasa koji ulaze u Sklonište za životinje Virovitica. Država omogućava da neki gradovi rade dobro, kao što radi naš grad, ali s druge strane omogućava da neki gradovi i općine uopće ne rade. Iako je propisana kazna za „nečipiranje“ psa 6000 kuna, osobno nikada nisam čuo da je netko to platio. Da se svi držimo zakona, naše Sklonište bi imalo 14 pasa i hranili bismo ih zlatnom žlicom. Grad Virovitica posljednjih 12 godina samoinicijativno radi preventivno. Što se udomljenih pasa tiče, od 2010. godine do danas udomljena su 2322 psa. To je jako veliki broj i mislim da se, što se toga tiče, u Hrvatskoj ističemo. Naše Sklonište funkcionira jer imamo podršku od lokalne samouprave i lokalne zajednice, svi zajedno odrađujemo posao i zato to dobro funkcionira – zaključuje D. Majetić te napominje da mikročipiranje životinje koje je propisalo Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja košta 90 kuna.

– S još 10 kuna, koliko košta knjižica, trošak „čipiranja“ je 100 kuna. S tih 100 kuna ti si svojoj lokalnoj zajednici dao puno. Dao si to da ti pas neće završiti u Skloništu jer se bojiš doći po njega i misliš da će ti netko nešto naplatiti, što nije točno. Gradu ne daješ ništa, još uzimaš jer taj pas može napraviti štetu, a to ćemo platiti svi mi. Pas u Skloništu može biti šest mjeseci ili osam godina, prouzrokovat će troškove koji nisu mali. Netko ga mora hraniti, čistiti iza njega, kastrirati. To je sve financijska šteta koju netko drugi plaća kada vlasnici ne mikročipiraju pse – ističe D. Majetić, te dodaje da u ambulantu rijetko dođe vlasnik s nečipiranim psom, a ako i dođe, pas na kraju „završi“ mikročipiran.

LJUBIMAC VAŽNIJI NEGO VLASTITO ZDRAVLJE

Spominjanjem dolazaka vlasnika sa psima, dolazimo do našeg idućeg pitanja, a to je koliko na dnevnoj bazi pacijenata prođe svima poznatom ambulantom „Feliks“. Veterinar Miloš Čović, koji nam se u međuvremenu pridružio dolaskom na svoje radno mjesto, odgovara da pravila nema, ali da bi prosjek bio nekoliko desetaka životinja. Bez obzira na broj koji je svaki dan drugačiji, ono što ostaje isto je upravo ta ljubav ljudi, odnosno vlasnika, prema njihovim četveronožnim prijateljima.

– Ljudi jako brinu za svoje ljubimce. Imam osjećaj da više brinu za životinje nego za sebe. U svojem slučaju zbog nečega ne bi otišli kod liječnika, a za životinju u istom slučaju dolaze kod nas. Pas jednom ima proljev i odmah dođu kod nas. Uglavnom su to bezazlene boljke ali nema veze, kao vlasniku mirna ti je savjest jer brineš za zdravlje svog kućnog ljubimca – ističe veterinar Vedran Šantić, na što njegov kolega Miloš Čović dodaje kako od 100 primljenih poziva vlasnika, njih pet su zaista hitni slučajevi u koje spadaju krvarenje, gušenje, nalet automobila, udar struje i torzija želuca.

Također, otkriva nam Vedran, vlasnici se sve češće odlučuju svoje četveronožne ljubimce odvesti, ukoliko je potrebno, u druge ambulante na dodatne pretrage.

– Iako sve košta, u posljednje vrijeme ljudi su spremni na više pretraga. Često napraviš sve pretrage i ne dođeš do nekog zaključka te moraš ići dalje. Pogotovo kod starijih životinja gdje vrlo rijetko imaš jedan problem, često su to multi sistemske bolesti kod kojih pokušavamo ući u trag primarnom problemu, a to zahtijeva pretrage – kaže V. Šantić.

– Mi smo, iako mala ambulanta, u ovom dijelu Hrvatske najopremljenija. Za jednu ambulantu naše veličine možemo pružiti veliku lepezu usluga. Jedino nemamo kompjuteriziranu aksijalnu tomografiju, odnosno CT. Surađujemo i s drugim ambulantama u drugim gradovima, nemamo problem s tim da pošaljemo životinju gdje god treba kako bi dobila još bolju skrb – ističe D. Majetić te dodaje kako se problem liječenja životinja na kraju, nažalost i očekivano, svodi na onaj financijske prirode.

– Postoje neke osiguravajuće kuće za životinje koje pokrivaju jedan dio pretraga. Vani je to normalno, kada tražiš zahvat za svog ljubimca, skinu ti novce s police. Kod nas je to još uvijek problem jer sve to dosta košta. Mi se za svakog našeg pacijenta borimo do kraja i koliko možemo, ali nekim ljudima priča staje kada čuju da bi pas trebao ići na CT. Ta pretraga stoji između 2500 i 3000 kuna, a to si ne može svatko priuštiti. Neki mogu, neki ne mogu. Netko je spreman na sve, netko nije. Za nekog je Bobi samo Bobi, a za nekog je Bobi sve – ramenima sliježe D. Majetić.

Dok s jedne strane postoje vlasnici za koje „je Bobi sve“, oni koji „skaču“ na problem kao što je proljev i žele mišljenje veterinara, postoje i oni koji odluče pričekati nekoliko dana da sami vide kako će se situacija razvijati. Upravo zbog tog čekanja problem postane hitan.

– Nema odgađanja. Mi ljudima uvijek kažemo da radije dođu čim nešto zamijete, nego da se u 23 sata nađemo u ambulanti. U dežurstvu imamo jednog veterinara, a problem je kada si sam, ograničen si. Ne mogu raditi pretrage kao na hitnom bolničkom prijemu, mi nismo hitni bolnički prijem i ne radimo pretrage vikendom – objašnjava samo jedan dio stresnog posla veterinara D. Majetić.

SAMO DA VLASNIK NE PADNE U NESVIJEST

– Ljudi imaju percepciju da mi hodamo u kutama i mazimo mačke i pse. Nije ovaj posao divan i krasan, puno je tu stresa. Stresne su eutanazije, kao i situacije s vlasnicima, pogotovo onima kojima pozli. Naš posao je pokušati spasiti životinju, a ja na nju ne mogu biti skoncentriran kada gledam hoće li mi vlasnik pasti u nesvijest. Osim sa životinjama i vlasnicima, problem imaš sam sa sobom. Ljudi očekuju jako puno od nas. Kada dođu u ambulantu, ljudi očekuju da ćemo napraviti sve, očekuju odmah sve odgovore, a mi ih nemamo istog trena. Sav taj stres, sve to negdje „sjeda“. U Americi je stopa samoubojstava veterinara u porastu. Mi nismo svemogući, to je nemoguće. Ne možemo liječiti ljudsku tugu – ozbiljno ističe D. Majetić, dodajući da je tanka granica između ljubavi prema životinji i vlastitim osjećajima te da je najgore kada je životinja smrtno bolesna, a vlasnik ne dopušta eutanaziju.

– Ja uvijek kažem da je na jednoj strani ljubav prema životinjama, a na drugoj je veterina. Veterina je posao, rudarski posao – nadodaje M. Čović dok gledamo zid ambulante gotovo u cijelosti prekriven fotografijama četveronožnih pacijenata ove ambulante. Dok nam je osmijeh još na licima i dok veterinari preuzimaju petog po redu pacijenta koji je došao tijekom našeg razgovora, shvaćamo da, iako smo na početku ovog teksta postavili dva pitanja, na oba se odgovor svodi na istu stvar. Američki pjesnik Raegan Butcher rekao je da je srce onog tko nema osjećaja prema životinjama mrtvo, a sudeći prema viđenom i naučenom Virovitica je, zahvaljujući dobrim srcima, zaista grad kućnih ljubimaca.

VLASNICI SE NE EDUCIRAJU DOVOLJNO PRIJE NABAVKE ŽIVOTINJE
Francuski buldog je jako sladak, ali vlasnik će ga cijeli život možda morati liječiti od atopije

Pitali smo naše sugovornike dolaze li im ljudi prije nabavke životinje, s obzirom da je svaka vrsta priča za sebe?

– Vrlo rijetko. Nažalost budući vlasnici često znaju biti nepromišljeni. Vizualno im se svidi pas, ali se ne informiraju što dolazi „u paketu“ s njim, od alergija i genetskih bolesti pa sve do „kozmetičkih“ problema. Nisu svjesni odgovornosti i da je u pitanju živo biće koje zahtijeva brigu do kraja života. Francuski buldog, na primjer. To su super dragi psi i karakterno su među najboljima, ali često su atopičari i s time se muče cijeli život.

Također, u nekoliko navrata sam čuo da ljudi uzimaju belgijske ovčare jer su jako lijepi. Vjerojatno nisu svjesni što je belgijski ovčar, kakva je to pasmina i koliko vremena na dan u smislu rada, interakcije i dresure zahtijeva da bude dobar i socijaliziran. Bude im pas lijep, a na kraju mu ne mogu niti prići. Nastojimo buduće vlasnike upozoriti da odmah krenu raditi sa psom, da ne zanemare taj dio posla. Koliko psu posvetiš vremena i truda, toliko će ti se vratiti – zaključuje V. Šantić.

A GDJE SU MAČKE?
Ima ih sve više, no potomci sad nisu problem

A što je s mačkama i ostalim životinjama, pitamo shvativši da cijeli razgovor baziramo na pretpostavci da su većina, ako ne i gotovo svi, pacijenti virovitičke ambulante „Feliks“ psi. Odgovor nam nudi Vedran Šantić koji otkriva da u posljednje dvije godine na području grada ima iznenađujuće puno mačaka. S njim se slaže i ostatak veterinarske ekipe.

– Suprotno uvriježenom mišljenju da mi liječimo samo pse, oni čine dvije trećine naših pacijenata. Mačaka u našem gradu ima jako puno. Nažalost, to vidimo i po onima stradalima. S prometnica mjesečno pokupimo oko 25 mačaka, godišnje je to više od 200 mačaka, što će reći da smo u 12 godina rada pokupili više od njih 2500. Također, primjećujemo da ove godine nema baš mačića – kaže Dražen Majetić, na kojega se odmah nadovezuje Miloš Čović koji nudi objašnjenje.

– Vjerojatno ih ima manje jer smo „poštrojili“ sve – smije se te izaziva i smijeh svojih kolega Dražena i Vedrana te kolegice Mateje, u čijim sigurnim i stručnim rukama su oni ljubimci koje bi neki nazvali egzotičnima, pa čak i odbojnima, poput guštera i zmija.

VIROVITIČANKA LJILJANA I NJENA MILA UŽIVAJU U JUŽNOM BLOKU
Park za pse je izvrstan, no po gradu nedostaje više koševa za smeće

Jedna od onih koji se svakodnevno mogu vidjeti u šetnji sa svojim krznenim prijateljem, odnosno prijateljicom je i Virovitičanka Ljiljana. Nema ulice koju ove dvije simpatične dame nisu prošle, bilo same ili u društvu drugih ljudsko-psećih tandema. Jedna od lokacija koju Ljiljana i njena Mila često posjećuju je i virovitički park za pse u Južnom bloku. Otkad ga je prije sedam Grad Virovitica uredio, omiljeno je mjesto vlasnika pasa, kao i njihovih „njuškica“.

– Otvaranje parka za pse nam je, s obzirom da živimo u stanu, uvelike olakšalo život. Lijepo je jer se psi, osim što je to prilika da se socijaliziraju, mogu i poigrati bez straha da će odlutati. Jako sam zadovoljna našim „dog parkom“, trebalo nam je u gradu takvo mjesto i stoga svaka pohvala što je Grad s te strane izašao u susret vlasnicima pasa – ističe Ljiljana, te dodaje kako postoji i jedan segment na kojemu uvelike ima prostora za rad i poboljšanje za dobrobit ne samo vlasnika pasa, već i svih građana.

– U našem gradu ima jako malo uličnih koševa za smeće. Glupo mi je što mi sa psima moramo hodati gradom s „vrećicom“ u rukama jer je nemamo gdje baciti. Na potezu od male željezničke stanice, oko Tehničke i Industrijsko-obrtničke škole i do grada nema niti jednog koša za smeće. Ista stvar je i u novoj spojnoj cesti prema Lidlu te u ovom našem „krugu“ kod parka za pse. U gradu je rijetko koja, to nema smisla. Ljudi koji kupe iza svojih pasa bacili bi te vrećice, ali nemaju gdje. Zaista bi trebalo riješiti taj problem – zaključuje vlasnica Mile, koja nestrpljivo čeka da završimo s razgovorom kako bi nastavila svoju poslijepodnevnu šetnju.

(www.icv.hr, eat, foto: E.A. Turkalj, pixabay)