U sklopu Mjeseca hrvatske knjige, a u povodu 75 godina od prve rukometne utakmice u Virovitici, večeras je u Gradskoj knjižnici i čitaonici, u organizaciji Grada Virovitice i Sportske zajednice grada Virovitice, otvorena izložba “Virovitica – grad rukometa”.

Na osam panoa, prema ideji naše proslavljene rukometašice Ladislave Horak Jergović, u nekoliko cjelina složene su izabrane fotografije, novinarski članci i uspomene, a izbor je rađen na temelju dviju knjiga- “Zlatne godine virovitičkog rukometa – ŽRK Lokomotiva” Ladislave Horak Jergović i Matije Pavličevića, te “70 godina RK Virovitica 1949.-2019.”.

Kontinuirana povijest rukometa u Virovitici započela je dolaskom Vilima Tičića za profesora tjelesnog odgoja u virovitičku Gimnaziju 17. listopada 1948. godine. Ambiciozni nastavnik okupio je učenike zainteresirane za rukomet i pri ŠSD Mladost počela je s radom rukometna škola, a osnovana je rukometna selekcija Mladost sa ženskom i muškom ekipom.

U travnju 1949. godine registriran je RK Mladost u Rukometnom savezu Hrvatske čime službeno počinje virovitički rukometni put, a klub je godinu dana kasnije ime promijenio u RK Lokomotiva. Prvu utakmicu, i to u velikom rukometu, virovitički gimnazijalci odigrali su 24. travnja iste godine na igralištu Borca, a pred brojnim gledateljima pobjeda je pripala afirmiranoj momčadi gimnazije iz Osijeka s 3:1. U svom sjećanju upravo na ovu utakmicu, Teodor Trick je rekao:

– Nismo se osramotili, igrali smo dobro i dostojno smo se suprotstavili protivniku. Tičić (tadašnji trener kluba, op.a) bio je zadovoljan, a mi ponosni- rekao je.

Što se malog rukometa tiče, on se igrao od 1953. godine. Nakon samo par mjeseci treniranja, muška ekipa Lokomotive u rujnu 1953. godine organizirala je prvo otvoreno prvenstvo Jugoslavije u malom rukometu na kojemu su nastupile svega tri ekipe, a domaćin je zauzeo drugo mjesto.

Nakon što se napustilo igranje velikog rukometa u Virovitici, pored Lokomotive, nastaju i momčadi Veležitar, Drvodjelac i Partizan koji kvalitetom nisu puno zaostajali za ostalim klubovima u tadašnjoj SR Hrvatskoj, a kao najveći uspjeh virovitičkih klubova bilježi se nastup Drvodjelca u finalu Kupa Jugoslavije sada već daleke 1955. godine. 

Šest godina kasnije Virovitica je ostala na samo jednom klubu- Drvodjelcu u kojem su nastupili najbolji igrači iz prijašnjih klubova i koji je kao takav predstavljao značajnu kvalitetu u Hrvatskoj. Najveći uspjeh Drvodjelac je zabilježio 1964. godine kada je premoćno osvojio Prvenstvo Hrvatske, 1971. mijenja ime u RK Virovitica, a od 2003. godine imenu dodaje i naziv glavnog sponzora kluba koji je tako postao Viro Virovitica, a pod tim se imenom i danas natječe u 1. HRL Sjever.

No, virovitički rukomet najviše su proslavile rukometašice u sastavu ŽRK Lokomotive, a jedna od onih koja će zlatnim slovima ostati upisana u povijesti virovitičkog rukometa, ali i sporta, je i Ladislava Horak Jergović. Lackica, kako je od milja zovu, jedna je od najboljih rukometašica koje je Virovitica imala, a večeras se, u razgovoru s Dubravkom Sabolić, prisjetila vremena kada je rukomet postao prava “bolest” koja je obuzela grad. Njezine uspomene, usmjerene na zlatne godine virovitičkog rukometa, oživljavaju priču o onim vremenima i veličini jednog sporta koji je obilježio čitavu generaciju.

Za Ladislavu, koja je počela trenirati 1953. godine, rukomet nije bio samo sport – bio je i put ka životnim vrijednostima, moralnim principima i osobnoj disciplini.

– Nismo samo učili rukomet, već i kako se ponašati, poštovati druge i biti pristojni. Tada se još igrao veliki rukomet s 11 igrača na igralištu Borca, na travi i u kopačkama koje su mi, sjećam se, bile dva broja veće. Sjećam se i da je Vilim Tičić donio prvu rukometnu loptu, a ona se nije kupovala u trgovinama, već ju je izrađivao jedan kožar u Zagrebu. Zanimljiv je bio i dopis koji je tada iz Virovitice otišao za Zagreb, a molba je bila da lopta bude okrugla- prisjeća se Ladislava uz smiješak, a sve to dosta govori i o samim uvjetima koji su tada vladali što se rukometa tiče. 

Ladislava ističe i kako se prva međunarodna utakmica u Virovitici odigrala 6. srpnja 1953. godine. Virovitica, koji je tada bio grad od 10 tisuća stanovnika, živio je za ovaj sport, tako da se za vrijeme utakmice oko terena znalo “natiskati” i nekoliko tisuća duša. Do promjene je došlo godinu dana kasnije kada je, u dogovoru s gradskim vlastima, dobiveno zemljište iza zapadnog gola na Borcu, a ondje se izgradilo rukometno igralište uz pomoć lopata i konja. Iste je godine grad bio domaćin Državnog prvenstva na kojemu su igrali republički prvaci tadašnje Jugoslavije- Slovan iz Ljubljane, Željezničar iz Beograda, Doboj i virovitička Lokomotiva, a iako su domaće rukometašice, kako je Ladislava i sama priznala- očekivale naslov, u finalnom dvoboju Lokomotiva je poražena od Željezničara s minimalnih 4:3.

– Mislim da razlog našeg poraza leži u činjenici da su se netom prije početka prvenstva promijenila pravila, jer se lopta na prvenstvu mogla voditi i na košarkaški način što kod nas u Lokomotivi nije bila praksa. U beogradskom klubu igrale su dvije košarkaške reprezentativke koje su nas “izvozale” da nismo znale gdje smo, a i dan danas pamtim Branku Prelević koja je vrtjela loptu kako je htjela, a mi smo ju samo mogli gledati- govori Lackica.

Za virovitički ženski rukomet tek su uslijedile najbolje godine. Izgradio se prekrasni stadion na TVIN-u, a Lokomotiva je po prvi put postala prvak Jugoslavije, iako je onda konkurencija bila puno veća nego danas. Prema riječima Ladislave Horak Jergović, ljudi su tada u grupama dolazili kako bi gledali utakmice na novom stadionu koji je kasnije dobio i rasvjetu te je bio jedan od rijetkih stadiona, uz onaj koji su imale rukometašice Beograda, gdje su se utakmice mogle igrati i u večernjem terminu, a najvažniji događaj na tom stadionu odigran je 1957. kada je Virovitica bila domaćin prvog Svjetskog prvenstva u malom rukometu.

– Stadion na TVIN-u bio je izgrađen sa crvenim “lešom”, klupe su bile zelene, a bilo je i nekoliko redova tribina. Kandidati su uz Viroviticu bili Novi Sad i Beograd, no novosađani su se kasnije povukli tako da su se utakmice igrale ovdje kod nas i u Beogradu. Nas pet igračica reprezentacije bile smo igračice virovitičke Lokomotive, a vodio nas je Vilim Tičić. Uspjele smo tada doći i do brončane medalje koja je bila prva medalja za jugoslavenski rukomet- s ponosom govori Ladislava i dodaje kako je bilo još puno dobrih uspjeha. 1958. osvojeno je i drugo državno prvenstvo, Katarina Hosi bila je najbolja sportašica Slavonije, a Zdenka Ištvanović na Svjetskom prvenstvu u Beogradu proglašena je za najbolju vratarku svijeta. 

– Bile smo dobro utrenirane, dobro smo igrale i rezultati nisu izostali, no kasnije je došlo do prelaska igračica u zagrebačku Lokomotivu te je došlo do pada virovitičkog kluba jer se nije moglo doći do tolikog broja kvalitetnih igračica. Kasnije smo osvajali drugo, pa treće mjesto i tako sve do 1964. godine kada je u Virovitičkom listu pisalo: “Virovitička Lokomotiva se raspala i više je nitko ne može sastaviti”. To je bilo upravo tako. Kasnije smo se ja i Katarina Hosi vratile kako bi pomogle Lokomotivi da se spasi, no do toga nije došlo- govori Ladislava.

No rukomet u Virovitici i dalje živi, nasljednice Lokomotive, rukometašice 1234 Virovitice, trenutno se nalaze u drugoligaškoj konkurenciji. Ne tako davno bile su i u prvoligaškom društvu, a vjerujemo kako će se tamo i vratiti jer- tamo im je i mjesto. 

Za Ladislavu Horak Jergović, Virovitica ostaje ne samo grad sporta, već i simbol borbe, entuzijazma i strasti prema rukometu. S ponosom se prisjeća dana kada je rukomet bio više od igre – bio je način života. A priča o rukometnoj Virovitici, prema njezinim riječima, i dalje ima mnogo toga za ponuditi.

Prisutne je u ime Gradske knjižnice i čitaonice Virovitica pozdravila Nela Krznarić, a izložba, koju je svečano otvorio pročelnik Upravnog odjela za društvene djelatnosti Alen Bjelica u prisustvu tajnika Sportske zajednice grada Virovitice Tihomira Majstorovića kao i bivših rukometašica i rukometaša te njihovih obitelji, bit će otvorena do 14. studenog.

(icv.hr, mra)