Veteran ugostiteljstva Zlatko Klinžić (66) iz Virovitice jedan je od onih kojemu ugostiteljstvo kao zanimanje nije bilo ni na kraj pameti, ali ipak mu je kasnije postalo životno opredjeljenje. Općenito gledano, Zlatko je jedan od čestih koji je možda htio biti nešto drugo, ali u tim vremenima 70-ih, ugostiteljstvo je bilo sigurno ulaganje jer je ugostiteljskih objekata bilo puno, svi su imali perspektivu, a najtraženiji djelatnici upravo su bili konobari i kuhari.

Oni malo stariji sjetit će se doba kada su ugotiteljska poduzeća, a jedno od njih je bila i virovitička „Slavonija“, bila gigantska s puno svojih objekata i gdje je svoj „kruh svagdašnji“ zasluživalo puno ugostiteljskih djelatnika.

Jedan od njih je i umirovljeni ugostitelj Zlatko Klinžić iz Velikog Grđevca koji je tih 70-ih kao i drugi njegovi vršnjaci zamišljao da će biti pravnik, pilot ili vojno lice, ali život ga je ipak usmjerio na ugostiteljstvo. 

S obzirom da su ugostitelji vrlo cijenjeni, a napose i vrlo poznati ljudi, posjetili smo Zlatka Klinžića u njegovoj, kako sam veli „kući za odmor“, vikendici u Svetom Đurđu, prigradskom virovitičkom naselju.

– Nije me teško naći, jer ovdje sam skoro svaki dan zajedno s mojim prijateljima, psom i mačkom. Ovdje na brdu u Svetom Đurđu odlično su mi društvo, a koliko mogu primijetiti i njima je ovdje ugodno na svježem zraku i u prelijepoj prirodi – rekao nam je naš sugovornik Zlatko, koji na svoje brdo u Đurđu nije pobjegao od nekoga, nego je „pod stare dane“ došao uživati u okolišu koji mu je „kao po mjeri“, jer netko voli grad, netko obalu mora, netko nastambu na rijeci, a Zlatko voli “gorice” i kao što sam kaže, ne bi to mijenjao ni za šta.

– Ovdje je prelijepo, posebno ako uzmete u obzir da sam cijeli svoj radni vijek proboravio u ugostiteljskim objektima, u galami, dimu, zveckanju flaša i čaša – kaže Zlatko koji je osnovnu školu završio u svojem Velikom Grđevcu, da bi srednju ugostiteljsku školu, kao i mnogi drugi, završio u Frankopanskoj br. 8 u Zagrebu.

– Od tada me je život “bacao” na mnoga ugostiteljska radna mjesta, u Velikim Zdencima, Grubišnom Polju, Lončarici i naposlijetku u Virovitici u koju sam doselio odmah nakon ženidbe, 1978. godine. Unatoč tome, prijavio sam se na posao u ugostiteljskom objektu na Autobusnom kolodvoru u Grubišnom Polju, tako da sam 12 godina bio konobar-putnik. Kao i mnogi drugi iz mog faha bio sam na raznim zamjenama u ugostiteljskim objektima tadašnje “Slavonije”, a radio sam i u kafiću Autobusnoig kolodvora u Đurđevcu. Kasnije zahvaljujući povjerenju tadašnjih poduzetnih ljudi poput Želimira Romića, dobio sam tu čast i zadovoljstvo da budem poslovođa u čak dvije radne jedinice, ugostiteljskom objektu u Terezinom Polju te u poznatom lokalu „Gumenjak“ u Virovitici, a vodio sam i društvenu prehranu u poduzeću Čazmatrans – priča nam Zlatko, koji osim što je tada radio na mjestu poslovođe, nerijetko se hvatao i poslužavnika s pićima da bi pomogao svojim kolegama.

– Ipak sam ja u prvom redu bio konobar, a dobro znamo da u ugostiteljskoj djelatnosti svi sve rade po potrebi. Gost mora biti uslužen i tu nema razgovora. Kada vidimo da netko od konobara “zapne” ili je nečim spriječen da usluži gosta, odmah uskače drugi i svi sretni i zadovoljni. Naravno da se u svačijem radnom vijeku u uslužnoj djelatnosti događa da ima i nezadovoljnih gostiju, ili onih koji su malo više popili pa svoju frustraciju žele iskaliti na osoblju. E, a onda tu nastupamo kao konobari – psiholozi ne bi li smirili gosta, pokušali ga odobrovoljiti i uslužiti ga kako on želi, a u isto vrijeme sačuvati mir u lokalu i sigurnost i ugodu za druge goste. Najčešće je to rutina, jer tome nas uče na školovanju, a dalje radi iskustvo i poznanstvo s mušterijama. Važno je uvijek biti “hladne glave” i truditi se obavljati svoj posao što profesionalnije, tada taj posao uistinu zna biti lijep – objasnio nam je umirovljeni ugostitelj Zlatko Klinžić koji, kako nam je napomenuo, osim ljubavi prema obitelji, supruzi Veri i kćeri Karolini, gajio je veliku ljubav i strast prema nogometu. 

– To je uistinu vrlo zanimljivo razdoblje mog života. Započeo sam davno kao igrač u nogometnom klubu “Bilogorac” u Grubišnom Polju, a nastavio kao nogometni sudac. Prvo sam utakmice sudio upravo na terenima na kojima sam prije tog igrao, a kasnije sam zahvaljujući ljudima poput Kištre i Špondre (Mirka Kovačevića i Darka Špondrehta nap.a.), počeo suditi i na ovim nogometnim terenima. Kada sada bolje sagledam te stvari, onda mogu zaključiti da i ugostiteljstvo i sudačka karijera imaju nešto zajedničko, a to je osigurati rad, red i ugodu mušterije, bilo da se radi o kafiću ili nogometnom terenu odnosno tribinama, a mogu se pohvaliti, što bi vjerojatno potvrdili i oni koji me poznaju, da mi je to uglavnom polazilo za rukom i nikada ni zbog jednog ni zbog drugog nisam imao neugodnosti, a često puta sam dobivao pohvale, što mi je u svakom slučaju i najveća plaća i najveće hvala što sam dobio u svom radnom vijeku. Na žalost mirovinu nisam dočekao s radnog mjesta nego sa šaltera biroa za zapošljavanje jer i sami znamo da su prošle godine, godine velikih previranja. No ipak je sve prošlo u redu i sada je nastupilo vrijeme uživanja, bez nogometne arbitraže i bez ikakvog konobarenja, to ostavljam drugima. Mogu vas poslužiti kao svog gosta u mojoj vikendici, natočit ću vam jedanput, a dalje si točite sami – rekao nam je kroz smijeh na kraju razgovora nekadašnji ugostiteljski djelatnik, sada zaljubljenik u ljepote Svetog Đurđa, Zlatko Klinžić.

(www.icv.hr, bs)