Umirovljenu učiteljicu Hedvigu Hedu Šogorić (83) iz Virovitice znaju brojni naši sugrađani, a ponajviše oni kojima je predavala u školi, kao i članovi kolektiva s kojima je zajedno podizala generacije učenika.
Njeno prvo radno mjesto bilo je ono u Područnoj školi u Podgorju, rekla nam je, kad smo je posjetili u Virovitici, gdje uživa u svojoj kućici u cvijeću.
Podsjetila nas je kako je rođena 1941. godine u obitelji Bunjevac iz Virovitice. Otac joj je bio električar, a majka domaćica.
-Osnovnu školu i gimnaziju završila sam u Virovitici, a učiteljsku u Pakracu. Bili smo sretna obitelj, koja se, poput drugih, borila. Drugi svjetski rat završio je kada sam imala četiri godine, zemlja je bila opustošena i svi smo se navikavali na to da ništa neće pasti s neba, već se za sve treba potruditi. Za nas djecu to je značilo dobro zasukati rukave i ‘zagrijati stolicu’ – priča nam ova umirovljena učiteljica koja je o svom pozivu počela razmišljati još u osnovnoj školi.
Prvo radno mjesto bilo joj je u Podgorju, u područnoj školi koja je pripadala „1. Osnovnoj školi“ u Virovitici. Bila je to u to vrijeme jedina osnovna škola u Virovitici s područnim školama.
PUT DO ŠKOLE AVANTURA
– Rad u školi u Podgorju bio je lijep i veseo, no put do Podgorja i nazad bila je prava avantura. Nije bilo asfalta nego stari put, pa kada je padala kiša u školu smo dolazili svi blatni i mokri. Kada je padao snijeg, a onda je bio visok i nekoliko metara. Put do škole pretvarao se tada u nemoguću misiju, a tih nekoliko kilometara, koje smo se probijali kroz nanose snijega, trajali su i sat vremena.
U to smo vrijeme gotovo svi išli pješice na nastavu, automobila ionako nije bilo puno, a i da jest, po takvoj cesti do škole se ne bi mogli probiti po kiši ili snijegu. Unatoč tome, svima nam je to bio lijep period života; djece je bilo puno više nego danas, a zahvaljujući dobroj organizaciji, sve smo uspjeli odraditi kvalitetno i na vrijeme – prisjetila se H. Šogorić.
Godine 1962. godine dobila je premještaj u matičnu školu, a koja se nalazila na mjestu današnje Katoličke osnovne škole u Virovitici. Umjesto više od sat vremena, na posao je stizala za desetak minuta, a sjeća se i kako su radni uvjeti, jer je škola bila puno veća, za nju kao nastavnicu bili bolji.
Priča nam kako je škola 1967. godine dobila naziv „Vladimir Nazor”, da se biralo između jezikoslovca, Virovitičanina Tome Maretića i književnika V. Nazora.
Njen suprug Franjo Šogorić bio je djelatnik iste škole, inače nastavnik tjelesnog odgoja koji je zasigurno bio i ostao jedan od najomiljenijih nastavnika u povijesti školstva u Virovitici.
Franjo je umro prije devet godina, no svi ga se rado sjećaju kao čovjeka koji je poslu bio predan gotovo 24 sata na dan. S puno ljubavi i tuge H. Šogorić kaže kako joj i danas jako nedostaje.
-Iako mu je matematika bila posebna ljubav, odabrao je tjelesnu kulturu i kao takav inicirao mnoge sportske projekte, gradio sportsko igralište, odgojio mnoge poznate kadrove i silno htio dokazati da je izreka „u zdravom tijelu zdrav duh” potpuno točna.
Mnogi su za njega rekli da je bio „previše pošten” i da se nije zadovoljavao kompromisima. Ja bih rekla da je bio normalan čovjek, onakav s kakvim sam oduvijek željela dijeliti dobro i zlo, a vjerujte uglavnom je bilo dobro, osim što smo velik dio života tražili mjesto gdje ćemo stanovati u svojoj, a ne iznajmljenoj kući ili stanu – priča nam naša sugovornica.
ISPUNJEN ŽIVOT
Ističe kako su zajednički život počeli kao podstanari u jednoj trošnoj kući. Godinu dana kasnije stanovali su u tadašnjoj maloj sportskoj dvorani, a potom u učiteljskom stanu u zgradi u Masarykovoj ulici. Za svoj komadić zemlje dugo su čekali, kaže nam, dok su u isto vrijeme podizali dvoje male djece.
Sedamdesetih su kupili staru, trošnu kuću i parcelu na kojoj su izgradili novu, a samo za ishođenje dozvola trebalo im je, kaže devet godina. Kad je kuća bila izgrađena, završio je jedan važan period u njihovim životima i mogli su se još više posvetiti poslu i obitelji, sve do svojih mirovina. Naša sugovornica umirovljena je 1998. godine i otad uživa u cvijeću, djeci i unucima.
-Unučad više nije mala, neki studiraju, neki već i rade. Uvijek se radujem kada me obitelj posjeti i to mi daje neki novi polet. Imam ispunjen život – moje kolegice, uglavnom umirovljene prosvjetne djelatnice s kojima se redovno viđam, a u svakodnevnim ritualima su mi briga za kuću, vrt, voćnjak i cvijeće, u kojima baš uživam – zaključuje H. Šogorić.
(www.icv.hr, bs)
