Virovitički list i ja gotovo smo vršnjaci. Kada sam prohodao i izgovorio prve riječi, izašao je iz tiska krajem rujna 1953. prvi broj Virovitičkog lista. Uz Vjesnik i VUS bile su to novine koje su od prvog broja stizale u našu obiteljsku kuću. Prvih godina listao sam stranice, gledao fotografije, od novina izrađivao papirnate brodove i avione. Istina, upravo zahvaljujući novinama, debelo prije polaska u školu naučio sam slova te već tada s lakoćom čitao naslove. Najviše sam vremena provodio uz Kutak za najmlađe, gdje sam zbog jedne moje kratke objavljene pjesme još kao pučkoškolac osvojio svoju prvu nagradu u životu, knjigu Ivana Mažuranića “Smrt Smail age Čengića”. Od novina se nisam odvajao sve dok mi ruke nisu ostajale crne, prljave od tiska. I tako s Virovitičkim listom koračam već punih 65 godina.

MILIJUN PRIMJERAKA DO DANAS

Mnogi događaji i ljudi nikad i nigdje ne bi bili zapisani da nije bilo Virovitičkog lista. To je njegova vrijednost jučer, danas, sutra još više. Godinama je list mijenjao izgled i formate, tiskare – Daruvar, Virovitica, Osijek, Banja Luka, Zagreb,…, ali nikada ime. Nekadašnje ružno crno-bijelo “pače” s vremenom je odjenulo i prekrasne boje. Vijesti, članci, izvještaji, reportaže, komentari, intervjui, bilješke, kritike, pisma čitatelja, karikature, naravno, fotografije. Do danas je iz tiska izašlo 3127 brojeva, odnosno gotovo milijun primjeraka, čija je sveukupna težina gotovo 500 tona.

U svojim najboljim danima izlazio je list u tiraži od čak 5500 primjeraka, od čega je dio odlazio do čitatelja na gotovo sve strane svijeta – diljem Europe, od Sjeverne Amerike do Australije.

S godinama se mijenjala tehnologija. Od pisaće mašine, fotoaparata s crno-bijelim filmovima, koje je ponedjeljkom trebalo nositi na razvijanje i izradu fotografija u jedini foto studio u gradu, onaj Vjekoslava Sudarevića, velikim i teškim blicevima, pa preko prvih računala i disketa, do danas najsuvremenije računalne i foto opreme, koja omogućuje daleko lakši i brži put u stvaranju novina. I grafička industrija otišla je tisuću koraka naprijed. Nema više strojoslagara i olova, klišeja i cinkografije, strojara, špalti, falcanja… Nema prljavih i crnih ruku, već sada samo bijelih čistih ruku i kuta. Početkom sedamdesetih godina tiskara je još radila u tri smjene – 24 sata, a danas je taj završni proces u proizvodnji novina na rotaciji gotov u roku od svega nekoliko minuta.

U sjeni svakog broja ostajali su novinari, fotoreporteri, urednici, ti kreatori lista, koji su svih ovih godina u tjednoj borbi za čitatelja nudili nove rubrike, reportaže, zanimljivosti. Isticali lijepe, a kritizirali negativne i neodgovorne primjere iz života. Bilo je i različitih akcija, ponaosob onih humanitarnih – jedan od mojih prvih profesionalnih novinarskih zadataka bio je pokrenuti akciju za jednog našeg sugrađanina – Josipa Petrasa, koji je nakon pada pod vlak ostao težak invalid, bez obje amputirane noge. Godinama su se sami djelatnici odricali većih plaća, dnevnica, regresa za godišnji odmor, kako bi potkraj osamdesetih godina osigurali vlastiti krov nad glavom u današnjoj “osmici”.

Kako bi povećali broj čitatelja, list je organizirao i više nagradnih igara – tako smo u povodu 750. godišnjice grada Virovitice proveli nagradnu igru pod nazivom Zlatna bula, čiji je nagradni fond bio teži od 200.000 kuna, dok smo 2000. godine najsretnijeg čitatelja darivali novim automobilom marke Tico.

U proteklih 65 godina mijenjala se i cijena lista. Kada sam došao u redakciju početkom 1974. godine, Virovitički list se prodavao po cijeni od jednog dinara, dok je već 1989. njegova cijena bila nevjerojatna – 8000 dinara za samo jedne novine. Bilo je to jedino vrijeme, kada smo i mi novinari bili, bez sudjelovanja u TV kvizu – milijunaši. Naime, u to vrijeme dinar je bio pao na najniže grane.

NOVINAR, SPIKER, FOTOREPORTER I TAKO 42 GODINE

U redakciju Informativnog centra stigao sam 15. siječnja 1974., zajedno s kolegama Milanom Beširom i Karlom Puškarićem. Od tada, pa sve do odlaska u mirovinu, krajem prosinca 2015. proveo sam 42 radne godine, čime sam po dužini profesionalnog rada rekorder kuće, kao dio sjajne, složne ekipe. Radili smo različite poslove, evo ja konkretno bio sam novinar, fotoreporter, radijski voditelj, spiker, urednik, voditelj marketinga i akcija, te u dva navrata direktor, glavni i odgovorni urednik.

Obilježavanje vrijednog jubileja – 65. godišnjice Virovitičkog lista, vjerujem neće ostati samo na jednoj večeri. I ovom prigodom s tugom se prisjećamo svih naših preminulih kolega, od prvog direktora i urednika Rudolfa Štajnera, M. Neffa, F. Blaževića, M. Sokelea, Z. Moslavca, B. Belića, D. Svobode, L. Štekovića pa do Predraga Štetića Fane, koji nas je napustio početkom ožujka ove godine.

KNJIŽEVNICI I ČITATELJI

Zahvaljujući Virovitičkom listu, svoje prve pjesničke i prozne uratke objavili su kasnije eminentni hrvatski književnici i pjesnici, kao što su Dragutin Britvić, Zvonimir Majdak, Branislav Glumac, Milan Nikolić, Ivan Zelenbrz, Božica Jelušić, pa i političarke poput nekadašnje hrvatske premijerke Jadranke Kosor. Kroz redakciju su u proteklih 65 godina prošli i brojni suradnici pa su tako svoje prve novinarske korake načinili, sadašnja urednica veoma čitane Glorije – Dubravka Tomeković Aralica, te urednik uglednog poslovnog časopisa Lider – Miodrag Šajatović. Sretan sam što sam Mišu još za gimnazijskih dana uspio uvjeriti da na prvo mjesto stavi novinarstvo, a na drugo košarku.
Još u prošlom stoljeću Informativni centar bio je nakladnik desetka knjiga, a dio novinara i sami su bili autori više knjiga i prigodnih publikacija. Neki su i snimali dokumentarne filmove, izlagali fotografije na prestižnim izložbama, osvajali nagrade i priznanja. Istodobno u sklopu tvrtke, kako bi se preživjelo, radila je jedno vrijeme i turistička agencija.

Novinari i urednici, bez obzira što nikada nije bilo klasične cenzure, oduvijek su radili pod svojevrsnim pritiskom – vlasnika, politike, javnosti… Znali smo i zbog najobičnijeg objavljenog Pisma čitatelja dobiti po prstima. Ipak, i tada smo se snalazili – majstorski hodajući po tankoj žici visoko iznad tla, nekad objavljujući kritike, kao satiru. I sam sam se okušao u tim vodama pišući pod pseudonimom MAT rubriku Saznajemo… javljamo…

NEIZBRISIV TRAG U POVIJESTI

Inače, novinari su ostavili neizbrisiv trag u povijesti grada, ne samo kao kroničari, svjedoci vremena, već kao začetnici, inicijatori, aktivni sudionici u radu različitih društava, klubova,… od npr. Ekološkog društva i Strip kluba, nogometa, rukometa, košarke, atletike, bodybuildinga, šaha… Bili smo među inicijatorima današnjeg Rokova, Viroexpa, Dječjeg festivala “Djeca-djeci”, Susreta podbilogorskog kraja, Igara na vodi, kao i niza drugih kulturnih, zabavnih, sportskih sadržaja te humanitarnih akcija, likovnih i pjesničkih susreta, koncerata, malonogometnih turnira koji su okupljali ne samo sudionike nego i novinare iz cijele sjeverne Hrvatske. Bili smo na svim događajima, ne samo perom, fotoaparatom, kamerom, mikrofonom, već i kao moderatori, voditelji različitih događanja, kojih je bilo na tisuće. Novinari Informativnog centra Virovitica bili su i osnivači i godinama glavni stupovi Hrvatskog novinarskog društva i ogranka za Virovitičko-podravsku županiju.

Mi se nismo bavili drugim poslovima, nismo imali nikakve privatne obrte, već smo novinarstvo živjeli 24 sata. Bili smo i stalni suradnici brojnih medija, spomenut ću samo neke – Hrvatske radio televizije Zagreb, Večernjeg lista, Vjesnika, Sportskih novosti, Radio-Zagreba, pa do brojnih tjednika, revija, časopisa, ali i onih inozemnih kao prigodom Svjetskog prvenstva u rukometu za žene i međunarodnih velemajstorskih šahovskih turnira.

Pored Virovitičkog lista, već više od pet desetljeća novinarska ekipa, naravno zajedno s ostalim djelatnicima od spikera, tehničara, pa do računovodstva, svakodnevno je bila i danas je u funkciji Radija Virovitice, a posljednjeg desetljeća opslužuje s tekstom i slikom i najčitaniji internetski portal u ovom dijelu Hrvatske – www.icv.hr.

Je li moglo kvalitetnije i bolje? Sigurno da, ali ne treba smetnuti s uma da smo se mi, kao i u svim malim lokalnim redakcijama, s tek nešto više od desetak stalno zaposlenih, bavili ne samo pisanjem, već i stotinama drugih stvari, kako bi kuća opstala. Pratili smo sve, od politike i gospodarstva, do kulture i sporta. Iako smo radili bez mobitela, Interneta – Googla, jednostavno morali smo biti univerzalne sveznalice, ali ponekad i neznalice, što smo onda itekako skupo platili(!?). Tako smo pazili na svaku napisanu riječ, rečenicu, jer pisali smo na pisaće strojeve, gdje su se tek manje greške mogle popraviti korektorom. Kada ste slučajno imali “loš dan” nakon intervencije lektora i urednika, morali ste ponoviti pisanje kompletnog teksta. U naše vrijeme itekako je bila aktualna uzrečica „Red, rad, disciplina, točnost i brzina, to je novinarska vrlina“.

Prema važećem Mirovinskom zakonu, Virovitički list sa svojih 65 godina, s današnjim danom ispunjava sve uvjete za odlazak u zasluženu, punu mirovinu. Međutim, nije to neki pogrbljeni, bolesni, naborani, senilni starac. Ima itekako istančan i dobar sluh, besprijekoran vid, odlučnost i hrabrost, zahvaljujući novim naraštajima virovitičkog novinarstva. Ali, potrebna im je podrška ne samo na riječima, već i ona sasvim konkretna, materijalna, financijska, te još ponešto dalmatinskog dišpeta, kao u navijača splitskog Hajduka koji bi večeras zasigurno uskliknuli: „Hajduk i Virovitički list žive vječno!“.

Materijalna strana često je bila gorući problem; hoće li opstati novine, jer prema kući i djelatnicima uvijek i nije bilo previše razumijevanja. Naime, osnivačima smo ponekad bili poput neželjenog djeteta. U ovih 65 godina s medijske karte u Hrvatskoj nestali su mnogi veliki, nekad uvaženi nacionalni dnevnici i tjednici, a da o lokalnim novinama i ne govorimo. Danas ih je ostalo malo, a s ovakvom tradicijom kao što je ima Virovitički list mogu se nabrojati na prste samo jedne ruke.
Grad čine ljudi, ali i različite ustanove. Kakav bi to bio grad bez vrtića, škola, bolnice, bez gradske knjižnice i čitaonice, muzeja, kina, kazališta, ali i bez radiostanice, mrežnog portala, lokalnog lista? Tradicija virovitičkog novinstva jednostavno se mora nastaviti.
Drage kolegice i kolege, gradski i županijski čelnici, ponaosob čitatelji – zdravi, čili i uz Virovitički list još desetljećima dobro informirani bili.

NOVINARI U DOMOVINSKOM RATU

Virovitički list imao je i svoje stalne i povremene priloge – Kutak za najmlađe, Riječ mladih, Bojovnik,… Upravo naša uloga u Domovinskom ratu je posebna priča, o kojoj svjedoče brojne fotografije i napisi, jer novinari su uvijek bili na mjestu događanja. Izvještavali smo o uhićenju Virovitičana od strane KOS-a, bili na prosvjedu u Zagrebu, pratili suđenje. Izvještavali iz Jasenaša, prvog oslobođenog mjesta u Hrvatskoj od srbočetničkih agresora. Tijekom triju povijesnih dana pratili smo osvajanje svih vojnih objekata u gradu i okolici, pisali o stravičnim zločinima u Četekovcu, Čojlugu, Balincima, Humu, Voćinu,…

Bili s hrvatskim vitezovima na prvim linijama bojišnica, neki su tom prigodom greškom bili i uhićeni. Bilo je to vrijeme kada se radio slušao u baš svakom domu, a novine su bile itekako tražene. Zbog opasnosti raketiranja morali smo izmjestiti redakciju na ratnu lokaciju – granični prijelaz Terezino Polje i to u vrijeme kada su avioni JNA pogreškom umjesto naše lokacije raketirali susjedni Barcs. Radili smo i dežurali, danju i noću, vikendima, praznicima, blagdanima, i ništa nam nije bilo teško. Ipak, na kraju je ostao pomalo gorki okus u ustima, jer za naš doprinos u Domovinskom ratu nikada nismo primili niti najobičniju zahvalnicu ili neko priznanje, za razliku od mnogih naših kolega diljem Lijepe Naše, koji su kao i mi bili na istom zadatku.

Tako intenzivan život ostavio je na svima nama traga, naravno, prvenstveno na zdravlje, i to od tumora do infarkta. Sami smo krivi, jer nismo previše ozbiljno shvatili poruku naših prethodnika “Novinarstvo je lijep, uzbudljiv posao, ali ga na vrijeme treba napustiti”. A, mi smo svi u pravilu ostajali u novinarstvu do kraja. I da nas se i sutra pozove, bez obzira na narušeno zdravlje, i teret godina, vjerojatno bismo ponovno naoštrili novinarska pera, i to ne zbog toga što su mirovine nedostatne za život kroz svih tridesetak dana u mjesecu, već zbog ljubavi prema novinarskom poslu, koji smo obavljali pošteno i časno. (www.icv.hr, tm; foto: M. Rođak)