Znate li da proizvodnja jedne majice, haljine, torbice ili remena okoliš jako puno košta? Tekstilna industrija je, naime, jedan od tri najveća zagađivača okoliša danas, budući da je tekstil puno teže reciklirati od ostalih materijala, u odnosu, na, primjerice, staklo ili papir.
O tekstilu ovaj put donosimo zanimljivosti vezane uz njegovo korištenje i proizvodnju, a u povodu projekta ”ZELENI KUTAK – ŠARENO PLATNO – ZA EKO VIROVITICU”, koji provodi Grad Virovitica, a kako bi mlade generacije, ali i sve građane kroz kreativne aktivnosti potaknuo na promišljanje o važnosti adekvatnog gospodarenja otpadom i na konkretne akcije kojima bi se smanjile količine biorazgradivog otpada koji se odlaže na odlagalištima.
Budući da tekstil čini važan dio kućnog otpada, ovaj put donosimo neke zanimljivosti o tome zašto je dobro promisliti prije nego kupimo nove „krpice“, a stare pritom odbacimo kao smeće.
Ilustracija, Canva
Za početak, valja reći kako je za proizvodnju jedne majice kratkih rukava potrebno 2700 litara vode, što je količina vode koju jedna osoba popije u dvije i pol godine.
Tekstilna industrija danas je odgovorna za 10 posto ukupnih globalnih emisija ugljičnog dioksida, što je više od međunarodnih letova i pomorske plovidbe zajedno.
Ujedno, bojenje i obrada tekstila uključuju velik broj raznih kemikalija; prema procjenama, tekstilna industrija na godišnjoj bazi u atmosferu ispusti oko 1.2 milijarde tona štetnih kemikalija, dok se svake godine baca preko 90 milijuna tekstilnog otpada. Prilikom pranja u okoliš se pušta iznimno štetna mikroplastika.
RECIKLIRA SE SAMO 22 POSTO, OSTALO SE SPALJUJE
U Europi se većina tekstilnog otpada odlaže ili spaljuje. Samo 22 posto se reciklira ili ponovno koristi. Većina se kasnije upotrebljava za pretvaranje u izolacijske materijale, za punjenje madraca ili za izradu krpa za čišćenje.
Podatci Europske komisije govore kako se manje od jedan posto tkanine koja se koristi za proizvodnju odjeće reciklira u novu.
Razloga je više. Odjeća izrađena od više od dvaju vlakana zasad se smatra ‘nereciklabilnom’. Ona koja se i može reciklirati, mora se razvrstati po boji, a zatim joj se moraju ukloniti patentni zatvarači, gumbi, nitne i ostali materijali.
Ilustracija, Canva
Reciklirani odjevni predmeti u 93 posto slučajeva danas proizlaze iz plastičnih boca, a ne odjeće, odnosno iz fosilnih goriva, a ne tekstila.Zato se majica kratkih rukama od recikliranog poliestera više nikad ne može reciklirati, dok se plastična boca, od koje nastaje, može reciklirati do šest puta.
Iako se dio rješenja može naći u ponovnoj upotrebi pamuka, činjenica je da kad se pamuk reciklira, gubi na kvaliteti toliko da se ponovno mora tkati s drugim materijalima, pa brojne marke umjesto miješanih tkanina radije koriste recikliranu plastiku.
Zato je rješenje „krpice“ nositi što duže, odjeću koja nam više ne odgovara, a nije oštećena pokloniti ili podijeliti, od starog tekstila napraviti krpe za domaćinstvo ili se okušati u kreativnim idejama kojima možemo od stare odjeće napraviti nešto novo.
U nastavku priče o novoj prilici za stari tekstil donosimo par članaka u kojima ćemo predložiti kako ga iskoristiti za novu svrhu, kao i to gdje možete i kako donirati odjeću, a koja će naći višestruku primjenu i ne završiti na otpadu.
Projekt ”ZELENI KUTAK-ŠARENO PLATNO-ZA EKO VIROVITICU” sufinanciran je sredstvima Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost
(www.icv.hr)
