Kako razgovarati s bolesnim djetetom, uplašenom majkom ili ljutitim roditeljima, kako smiriti napetu situaciju i pokloniti osmijeh nakon teške noći, jako dobro zna iskusna medicinska sestra Emilija Jančevski. U ovom je poslu pune 43 godine i ovog će ljeta u mirovinu. Čak 25 godina obnaša dužnost glavne sestre Odjela za pedijatriju virovitičke Opće bolnice, a kakav je osjećaj znati da je cijeli život posvetila drugima, otkrila nam je sama, kao i druge zanimljive detalje iz svog osobnog i profesionalnog života, u kojem je ostavila dubok trag u Virovitici, ali i cijeloj županiji.

– Još kao mala djevojčica maštala sam kako pomoći nekome u nevolji. Moje srce napunilo bi se posebnom energijom i zadovoljstvom kada bih to učinila. Dragi Bog mi je šapnuo ‘budi medicinska sestra, pomaži najpotrebitijima’ – otkriva sestra Emilija motive odabira ovog zvanja koja je nakon završene osnovne škole na rodnom Pašmanu i srednje medicinske škole u Šibeniku upisala redovni studij sestrinstva u Zagrebu.

POTREBNO JE VRIJEME

O svojem bi iskustvu, kaže, mogla napisati cijele spise. – Zamislite roditelja koji dolazi sa svojim djetetom, bilo u naručju, bilo u kolicima, pa i invalidskim kolicima. Uplašeni, uplakani, ne znaju prognozu. Za njih je i svaka lagana dijagnoza veliki stres, jer je to njhovo dijete. Pristup

medicinske sestre njima je jako bitan, pogotovo kada se radi o kronično oboljeloj djeci, koja su na trajnoj, doživotnoj terapiji. I nama i roditeljima treba vremena da se prilagodimo jedan drugom – da steknu povjerenje u našu stručnost i vještine, a svaka sestra mora biti strpljiva, blaga i puna razumijevanja – priča sestra Emilija, koja kaže kako je to zahtjevan zadatak koji svaka sestra nastoji ispuniti ne samo stručnošću nego i srcem.

Koliko je srcem u svom pozivu i poslu dokazuje i činjenica da je mnogo puta u svojoj karijeri prekidala bolovanje jer joj je u mislima bio njen Odjel. – Mnogi su mi govorili ‘pa bit će Pedijatrije i bez tebe’, no ta ljubav je pohranjena i teško izlazi – objašnjava naša sugovornica koja kaže kako u ovom zvanju nema slobodnog vremena, godišnjeg odmora, a da joj maleni pacijenti nisu u mislima.

POTPORA I RODITELJIMA

Za nesebično pomaganje drugima nije žrtvovala samo svoje zdravlje već i kvalitetno vrijeme provedeno sa svojom obitelji i četiri unučice kojima se, kaže, planira potpuno posvetiti nakon skorašnjeg odlaska u mirovinu.

Oni koji znaju sestru Emiliju, kažu kako uz sve ove karakteristike, u svoj posao i odnos s roditeljima nastoji unijeti još jednu, za nju važnu komponentu – vjeru. Iz nje će izvući snagu za osmijeh i lijepu riječ i nakon smjene od 15 sati, pregleda, rotavirusa i upala uha, infuzija i suza, neprospavanih noći. – Naši pacijenti nisu samo broj, oni su naši anđeli i suosjećamo s njima. Milujemo ih i ohrabrujemo, a roditeljima smo potpora u smirivanju kod obavljanja raznih dijagnostičkih postupaka i zahvata.

Vjerujte, ni izvan radnog vremena ne možete se isključiti iz svoje uloge – kaže sestra Emilija, koja već dugi niz godina vodi Hrvatsku katoličku udrugu medicinskih sestara i tehničara u Požeškoj biskupiji.

PREUZETI DIO PATNJE

– Od djetinjstva imam ugrađenu vjeru te smatram da mi dragi Bog pomaže da prevladam teške, bolne, neriješene situacije. Naše zvanje zahtijeva pomoći čovjeku u psihičkoj, tjelesnoj i duševnoj boli. Da bi zaista bila dobra medicinska sestra, nije dovoljno samo dobiti plaću, obući sestrinsku odjeću, uzeti ‘špricu’, nego puno, puno više od toga. To znači ostaviti sav svoj teret i osobne brige iza vrata bolnice, a suosjećati s potrebitima. Stisnuti im ruku, dati nadu, nasmiješiti se, ponekad i pogladiti umorno i orošeno blijedo lice, bez obzira na ishod bolesti. Medicinska sestra mora biti blaga i ponizna, mora znati preuzeti dio patnje pacijenta, pogotovo kad je riječ o malom pacijentu. Mnogi mladi se razočaraju i prekvalificiraju i zato poručujem svima: kada dođete na posao, neka vam cilj bude briga o pacijentu. A na Odjel pedijatrije neka dođu samo oni koji vole djecu – mudro poručuje ova iskusna medicinska sestra.

Odaje nam da joj je najveća plaća i nagrada u poslu – poljubac malog pacijenta, kada joj maše na odlasku kući. Dobra medicinska sestra ne može biti ona koja ne voli čovjeka, kaže sestra Emilija koja sa 43 godine radnog iskustva iza sebe, od čega je 25 godina proteklo u vođenju Odjela te 20 godina rada u Srednjoj medicinskoj školi Virovitica u kojoj je odgojila brojne generacije, potvrđuje vjerodostojnost svoje izjave te poručuje mladima kako su dvije najbitnije stvari toplo srce prema bolesnoj osobi te služenje s ljubavlju. (www.icv.hr, mlo)