Nakon 42 godina rada u Tehničkoj školi Virovitica u zasluženu mirovinu otišla je nastavnica engleskoga jezika Jasna Dvoržak.

– Velikog srca i dobrote utkala je plemenitost koju će pamtiti i kolege i učenici. Dragoj profesorici Jasni želimo dugu mirovinu, punu veselja, vedrine i pozitive – poručili su njeni kolege.

Ovom prigodom donosimo intervju učenice Kristine Petričević iz siječnja 2021. godine

Profesorice Dvoržak! Hvala Vam što ste pristali na ovaj intervju.
Za početak, možete li nam reći nešto o vama i vašem životu?

Rođena sam prije 64 godine u Pakracu, ali sam veći dio djetinjstva i mladosti provela u Daruvaru, gdje sam završila osnovnu i srednju školu. Nakon toga sam upisala engleski i njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Zadru. Prvi posao dobila sam u osnovnoj školi u Molvama 1980., a već početkom sljedeće godine došla sam raditi u Viroviticu, u srednju školu koja se tada zvala Centar za odgoj i usmjereno obrazovanje. Nakon podjele Centra 1991. završila sam u Tehničkoj školi gdje ću i dočekati mirovinu. Udana sam i imam dvoje, sada već odrasle, djece, a prije dvije godine postala sam baka, što me je jako razveselilo. Volim sport i glazbu. Nekada sam se i sama bavila sportom, ali sada se to, uglavnom, svodi na gledanje sportskih događaja na televiziji.

Kako Vam je raditi u Tehničkoj školi Virovitica?

Moram priznati da mi je sada već pomalo i naporno, ali onda se prisjetim ljepših vremena pa je nekako lakše, a i mirovina nije daleko. Važno je da su ljudi s kojima radim dobri i da se slažemo, naravno, s nekima više, s nekima manje. Što se učenika tiče, a posebice ovih novijih generacija, rad je malo zahtjevniji s obzirom na korištenje novih tehnologija i ove nove reforme, ali trudim se držati korak sa svime time koliko mogu.

Koji smjer u Tehničkoj školi Vi smatrate najzahtjevnijim i zašto?

Ne znam. Ne bih se mogla odlučiti niti za jedan smjer jer svaki ima svoju težinu. U šumarskom usmjerenju ima jako puno predmeta u svakoj godini. U usmjerenjima elektrotehnike i mehatronike programi matematike i fizike su jako zahtjevni, a da ne govorimo o stručnim predmetima s kojima se učenici susreću po prvi put. U programu drvodjeljskog tehničara ima jako puno crtanja. U medicinskom usmjerenju ima jako puno praktične nastave i program traje 5 godina. Stvarno ne znam, možda medicinsko usmjerenje zbog dužine trajanja i što učenici ne mogu slušati predmete obvezne na državnoj maturi svih 5 godina.

Kao profesorica engleskog jezika, kako biste Vi savjetovali djecu i njihove roditelje, zašto upisati školu u kojoj radite?

Ono što školi u kojoj radim daje prednost pred ostalim srednjim školama, a posebno gimnazijom, jest činjenica da nakon završetka školovanja učenik ima dvije mogućnosti: potražiti posao u zvanju koje je završio ili nastaviti školovanje na fakultetu ili nekoj višoj školi. To je ono što bi mi bio najveći argument kada bih roditeljima i djeci savjetovala da se odluče za ovu školu.

Možete li nam otkriti kako ste Vi provodili svoje dane u školskim klupama?

“Uglavnom radno. Onda je bilo sve drugačije, puno teže. Nije bilo Pravilnika o ocjenjivanju koji bi štitio učenika. Morali smo biti spremni za odgovaranje na svakom satu, a poneki nastavnici nisu najavljivali ni pisane provjere znanja. Nije bilo računanja prosjeka ocjena. Disciplina na satu je bila stroga. Za svaku sitnicu se mogla dobiti neka kazna.”

Što Vas je potaklo da postanete profesorica engleskog jezika?

Kada sam upisivala fakultet samo sam željela studirati engleski jezik jer sam ga zavoljela od 5. razreda osnovne škole kad sam se prvi put susrela s njim. Tada nisam uopće razmišljala o tome da ću raditi u školi i gdje ću uopće raditi. Ali kako u ono vrijeme nije bilo previše mogućnosti da se zaposlim kao prevoditelj ili korespodent što bih radije radila jer biti profesor nije lako, štogod netko mislio o tome, završila sam u školi i mogu reći da mi nije žao.”

Tko Vas je najviše inspirirao u životu i zašto?

Ne mogu baš reći da je postojala neka osoba u mom životu koja me je inspirirala, ali bilo je ljudi o kojima sam čitala i čije su me životne priče zadivile, kao npr. priča Helen Keller koja je od djetinjstva bila slijepa i gluha, ali je ipak postigla puno toga u životu – završila fakultet, naučila nekoliko stranih jezika i napisala 10-ak knjiga i zapravo pokazala kako ništa nije nemoguće i nedostižno i da je samo nebo granica.

Što za Vas kao profesoricu znači riječ ‘uspjeh’?

Nisam baš netko tko očekuje nekakve velike rezultate za uspjeh – meni je dovoljno kada učenik na vrijeme napiše zadaću sam i točno, ili je spreman odgovarati u zadanom roku za pozitivnu ocjenu, kada učenik na školskom natjecanju ima 50 % riješen test, a posebno ako netko ima dovoljno bodova za županijsko natjecanje. Uspjeh je i kada me bivši učenik pozdravi na ulici i pita kako sam jer tada znam da me se sjeća i da sam ostavila nekakav trag u njegovom životu.

Kakvo je Vaše mišljenje o online nastavi. Smatrate li da je teže ili lakše od redovne nastave?

Mislim da je online nastava nužno zlo u ovoj situaciji jer bolje i takva nastava nego nikakva. I iako možda online nastava ima nekih svojih prednosti (zadaće se mogu raditi kad to učeniku odgovara, nema previše ispitivanja), mislim da je i učenicima, a i nama profesorima teže – učenicima jer moraju puno više raditi sami što nisu navikli, u nekim predmetima je teško raditi online (matematika, fizika, kemija.. praktični dio u mnogim usmjerenjima), a da ne spominjem tehničke poteškoće. Nama profesorima je također bilo teško jer smo se, uglavnom, morali sami snalaziti kako je tko znao, morali smo se puno više pripremati za nastavu (što još uvijek nije bilo dovoljno da učenicima olakšamo ionako tešku situaciju), a da ne govorim o pripremanju testova, ispitivanju i ocjenjivanju koje ni u kom slučaju nije moglo biti niti realno niti objektivno.”

Pošto se nalazimo u ovakvom vremenu i ne može se ići normalno u školu, što biste Vi rekli učenicima da ih motivirate?

Ljudi kažu da poslije svake kiše dolazi sunce, pa tako vjerujem, da će biti i nakon ove korona-krize. Neće ni taj virus trajati vječno. Ne može. Mi smo ipak jači. Prebrodili smo puno toga pa budemo i to. A do tada, mislite pozitivno, maštajte (Einstein je rekao da je mašta važnija od znanja), družite se s obitelji, pomažite drugima, pročitajte poneku knjigu, pogledajte neki dobar film, prošetajte .. radite ono što volite. Možda vam bude lakše uhvatiti se u koštac s nastavnim predmetima .. virtualno.

Kako vidite dobra profesora, a kako dobra učenika u današnje vrijeme?

Dobar profesor je osoba koja je stručna u svom predmetu, koja zna prenijeti svoje znanje na učenika, ali koja neće inzistirati samo na učenju gradiva nego i snalaženju u životu općenito, koja je empatična, ali i dosljedna, koja zna dati kritiku, ali i saslušati učenika, poticati ga da napreduje…

Dobar učenik bi trebao izvršavati svoje školske obveze redovito i na vrijeme, ali ne zato što to profesor traži od njega, ili možda roditelji, već prije svega zato da nauči nešto, nešto što će mu možda kasnije trebati u životu i što će mu olakšati život.

(www.icv.hr, Tehnička škola Virovitica)