Virovitičanima dobro poznat i cijenjen profesor Vinko Brešić na mnogo je načina povezan s Viroviticom i njezinim građanima. On je književni povjesničar, profesor novije hrvatske književnosti, odnedavno umirovljeni redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, predavač na domaćim i stranim sveučilištima, voditelj doktorskog studija kroatistike, autor dvadesetak znanstveno-stručnih knjiga i nekoliko stotina članaka, redaktor školskih, popularnih i kritičkih izdanja djela tridesetak hrvatskih pisaca 19. i 20. st., urednik časopisa „Zrcalo“ (1991.-94.) i „Croatica“ („Nova Croatica“, 2007. – 2012., „Croatica“, 2013.), nekoliko antologija i zbornika, voditelj istraživačko-nakladničkih projekata o književnim časopisima, autobiografiji i Ivani Brlić-Mažuranić. Također, dobitnik je Državne nagrade za znanost (2007.), Nagrade Julije Benešić (2009.), Velikoga zlatnog dukata (2014.) i Povelje Filozofskog fakulteta (2015.).
Povodom povezanosti prof. Brešića s Viroviticom razgovarala je knjižničarka Nela Krznarić.
Prof. Brešiću, uvijek je lijepo sresti Vas u našem gradu, posebno u našoj knjižnici. Kada ste prvi put došli u Viroviticu i kakav dojam je grad na granici Podravine i Slavonije ostavio na Vas?
Prvi sam put došao u Viroviticu kada sam išao upoznati roditelje svoje zaručnice. Maleni, tihi grad s dušom, jednostavan i sabran. Impresionirali su me crkva i dvorac. Pravi srednjoeuropski gradić. Osjećao sam se vrlo ugodno. Ako je vjerovati Fuisu, Virovitica je uoči 2. svjetskog rata bila „uspavana Trnoružica“, potom su uslijedila desetljeća prilagodbe novim okvirima, a danas je, čini mi se, živahna, vesela, razigrana, gotovo prpošna kao da je zatečena svojim mogućnostima te želi pošto-poto držati korak s vremenom.
Vremenom ste stekli puno prijatelja. S kime ste se prvo sprijateljili?
Prije svega s mojim šogorom Zlatkom Kačarom, pa preko njega s njegovim prijateljima i poznanicima, npr. Goranom i Zdravkom Hercigonjom, Željkom Grčićem, Slavkom Cimermanom, Milanom Beširom, Mirjanom Vodopić, Mijom Pavelkom, obitelji Svoren i drugima. Družili smo se po kućama i kavanama, igrali šah, nerijetko tenis pokraj Gimnazije, išli na ribnjake i u susjednu Mađarsku, a posebno omiljeno mjesto bila je terasa hotela u svome starom izdanju.
Što biste izdvojili specifično, virovitičko, iz tog vremena?
„Viržinija“ je imala reklamne cigarete. Bio sam pušač, sjajan duhan i sjajne cigarete, koje sam „preko veze“ dobivao. Zatim „Poljoprometova“ votka „Zlatna bula“ – navodno ju je zagrebački tehnolog Edo Lutilsky radio po recepturi votke za Staljina. Ne znam koliko je to istina, ali znam da je na jednome Međunarodnom seminaru Zagrebačke slavističke škole davnih osamdesetih, za svečanom večerom u zagrebačkom hotelu Esplanade, virov’tička votka doživjela prave ovacije dok su ruski kolege – uza sve simpatije – bili zatečeni i pomalo u nevjerici. Moj šogor, danas bismo rekli: menadžer „Zlatne bule“, uživao je i svojski se trudio da odgovori na njihova pitanja te na kraju sve sudionike darivao po jednom bocom.
Pisali ste o Virovitici i Virovitičanima. Izdvojila bih monografiju Knjiga o Virovitici, čije je drugo izdanje objavljeno 2002. godine.
Na nagovor prijatelja Mije Pavelka, glumca koji se upravo bio otisnuo i u nakladničke vode, napisao sam Knjigu o Virovitici. Složio sam svoje virovitičke teme u jedinstvenu monografiju čije je prvo izdanje izišlo 2000., a dvije godine potom i drugo. S posebnom radošću se prisjećam njezine promocije, koja je bila s južne strane Dvorca, ispod jednoga golemog hrasta, a sav dvor ispunjen publikom. Zahvaljujući mojim domaćinima, jerumu Miji, Miranu Hajošu i Blanki Bart, koja je čitala ulomke iz knjige, Danko Plevnik, potomak oca moderne Virovitice Ivana Dobraveca Plevnika, kao jedan o promotora (drugi je bio Vladimir Kolesarić), kazao je da – za razliku od većine promocija knjiga, koje se nalik na komemoracije, ova je bila nalik na – svadbu. Bilo je to uvečer na Veliku Gospu 2000., dan na koji je pala sjena tragično preminule Ene Begović, a uoči Sv. Roka, zaštitnika Grada. Volim reći da sam se od svojih nekoliko zavičaja prvo odužio Virovitici – po onoj narodnoj: odatle sam odakle mi i žena!
Knjiga o Virovitici izniman je dar gradu, što je prethodilo?
Prvo smo šogor i ja započeli feljtonom 750 godina Virovitice u Virovitičkom listu urednika Milana Bešira. Feljton je naišao na dobar odjek, potom sam se kao virovitički zet i mladi znanstvenik odazvao pozivu da sudjelujem na znanstvenome skupu Virovitica u prošlosti i sadašnjosti u listopadu 1984. i to dvama prilozima: Virovitičko građansko novinstvo (do 1941. godine) i Milan Nikolić – pionir domaćeg detektivskog romana – oba tiskana u prigodnome Virovitičkom zborniku. Bila je to okosnica moje buduće Knjige o Virovitici.
Znameniti Virovitičani?
Virovitica ima pisce, znanstvenike, umjetnike, ima bogatu kulturnu baštinu i njezine protagoniste. Jednom sam bio slobodan Dubravki Sabolić sugerirati da tada planiranu jednu omanju sobu pretvori u četiri memorijalna kutka barem četvorice zaslužnih Virov’tičana: polihistora Mirka Bogdanića, tvorca moderne Virovitice Ivana Dobroveca Plevnika, pionira popularne kulture Franje Fuisa i pionira domaćeg krimića Milana Nikolića. Dakako, svjestan da bi se moralo raditi o oktogonu kako bi se u toj sobi našli barem još četvorica, npr. jezikoslovac Tomo Maretić, glazbenik Jan Vlašimsky, dramatičar Miroslav Feldman i franjevac Paškal Cvekan. A gdje je slikarska obitelj Trick, gdje osebujni pisac i donator Branislav Glumac, itd.
Član ste naše knjižnice i vrlo rado surađujete s nama.
Dugujem zahvalnost na pažnji koju mi je u tome smislu posvećivao dugogodišnji voditelj Gradske knjižnice g. Ivan Zelenbrz sa svojim suradnicama, nastavilo se i poslije njegova mandata te traje i danas – u novome prostoru i s novim naraštajima među kojima ima i mojih studenata. I ovaj razgovor znak je iste pažnje i, dakako, suradnje! A surađivao sam i s Gradskim muzejom, koji je u međuvremenu obnovljen i moderniziran. Svojedobno mi je bivša ravnateljica gđa Dragica Kukrika pomagala u obradama mojih virovitičkih tema, tamo su voljom Ljubice Nikolić, supruge Milana Nikolića, svoje mjesto našli Nikolićevi romani, a tamo kanim predati i piščevu rukopisnu ostavštinu koju mi je njegova udovica povjerila. O čemu se radi pisao sam u jednome broju „Zavičaja“, glasila Ogranka Matice Hrvatske, koji nakon g. Zelenbrza sada vodi spomenuta gđa Sabolić. S radošću ističem da smo uspjeli dio te ostavštine i objaviti kao i to da Nikolićeve romane ustrajno iznova objavljuje zagrebački nakladnik Veljko Krulčić. I on posjeduje neka Nikolićeva dokumenta i voljan ih je priključiti ostalima te ostaviti Virovitici. Pandemija i potres u tome su nas usporile.
U čast našem sugrađaninu Milanu Nikoliću organiziran je prošle godine Međunarodni književni natječaj Ogranka Matice hrvatske u Virovitici pod nazivom ”Kristalna pepeljara” za najbolju kriminalističku priču. Pristiglo je preko pedeset priča, što je respektabilna brojka i za puno veće sredine od Virovitice. Kao predsjednik ocjenjivačkog suda, iznesite nam svoje impresije.
S radošću sam pozdravio inicijativu Ogranka MH i poziv da sudjelujem u provedbi toga natječaja. On pokazuje barem troje: da je jedan relativno donedavna osporavani književni žanr i u nas potpuno zaživio, da Milan Nikolić kao pionir toga žanra nije pao u zaborav te da i Virovitica zna cijeniti svoje veličine.
Zavičajno društvo Virovitičana u Zagrebu, jeste li u kontaktu?
Bio sam mu u nekoliko navrata gost. Imponirala je strast kojim je Mirko Kovačević čuvao tu pupčanu vezu Zagreba i Virovitice. Čestitam na objavljenoj Kronici Zavičajnog društva, koja ostaje dragocjeno svjedočanstvo!
U mirovini ste, što Vas trenutno najviše zanima?
U mirovini sam od listopada nakon 44 godine sveučilišne karijere, trenutno preselio u novi stan „pobjegavši“ iz Donjeg Grada u obližnju novogradnju da se oslobodim barem jednoga straha – potresa, a zapravo da budem još bliže svojoj unučici. Sa svima strpljivo čekam da se riješimo virusa korone te vratimo barem donekle stare navike u koje uključujem i svoje – istini za volju sve rjeđe – dolaske u Viroviticu.
(knjiznicavirovitica.hr)
