Virovitičanin Marko Horvat, vlasnik OPG-a Horvat iz Virovitice, jedan je od onih koji odgovorno tvrdi da se od bavljenja poljoprivredom može živjeti, ne onako kako bi mnogi htjeli, ali uz poštivanje zacrtanih pravila, puno truda, sreće i naravno zemlje, nekako se može izgurati. Znamo da je jedan od najpoznatijih poljoprivrednih proizvođača s našeg kraja, pa smo ga i posjetili u njegovoj obiteljskoj kući u Požarima gdje živi sa suprugom Vericom, sinom Krešimirom snahom Ivanom, te unucima Markom i Petrom.

Parkirajući se na njegov most, iza leđa smo primijetili predivne suncokrete koji su bili taman onakvi kakvi trebaju biti, veliki i raskošni.

– To je samo jedan dio onoga što imam – doviknuo nam je Marko, iako smo za snimanje fotografija ipak najradije odabrali suncokret.

– Nekada smo imali po nekoliko jutara duhana, svake godine smo sve više povećavali poljoprivredne površine i sadili razne kulture. Sada imamo više od 100 hektara zasijanih površina. No, ako se prisjetim početaka, zanimljivo je da ni moji roditelji ni ja nismo bili poljoprivrednici, a dva jutra duhana koliko smo imali, imao je svaki drugi čovjek koji živi u ruralnom dijelu kakvi su, primjerice, Požari gdje sam odrastao i gdje sad živim s obitelji- rekao nam je Marko.

U svojih 65 godina života “pekao” je nekoliko zanata i radio na nekoliko radnih mjesta, da bi se 2007. godine odlučio baviti isključivo poljoprivredom.

– Razlog tome je splet okolnosti. Naime, po struci sam tokar i djelatnik za rad u energani pa sam tako radio u takvom postrojenju u nekadašnjoj Tvornici šećera Virovitica. S obzirom na to da uistinu volim kraj iz kojeg sam potekao i gdje živim, koji je okružen lijepim oraničnim površinama, zelenilom i krasnim vrtovima, nisam mogao ostati ravnodušan na zemlju, pa sam tako i za vrijeme radnog staža imao oko 70 jutara zemlje na kojima sam sadio šećernu repu, soju i naravno suncokret koji mi je najomiljenija kultura. Nije mi bio problem jer sam znao raditi s poljoprivrednim strojevima, čak sam išao i drugima obrađivati zemlju. Već pred kraj radnog staža primijetio sam da mi je sve teže i teže jer sam sve više volio poljoprivredu, a sve manje sam se želio ‘baktati’ s nekim ljudima u šećerani. Tako je sve i krenulo, u potpunosti sam se posvetio poljoprivredi i od te 2007. godine pa do danas radno vrijeme mi počinje ujutro, a završava ponekad i kasno navečer. Radim sve to s voljom, željom i zadovoljstvom na ukupno oko 110 hektara površine, od toga uljane repice na 20 hektara, pšenice na 25 hektara, ječma na šest hektara, graška također na šest hektara, suncokreta na 10 hektara, boba na tri hektara i kukuruza na više od 30 hektara. Imam zemlje u Požarima u blizini moje kuće, zatim na dijelu koji se zove Batalija, pa u Koriji i Golom Brdu, točnije na zemljištu pod nazivom Brekinja, u Borovi i manji dio blizu nekadašnje šećerane. Zemlje u mojem vlasništvu je oko 25 hektara, 35 hektara u državnom, a ostalo je privatna zemlja u zakupu. Također posjedujem i sve potrebne radne strojeve i mehanizaciju tako da nemam potrebe bilo koga zvati u pomoć. Moj “poljoprivredni vozni park” mi je u dvorištu, tako da po potrebi moja supruga Verica, sin Krešimir i ja krećemo u akciju, mada sam na OPG-u Horvat ja jedini zaposlen, tako da većina tereta pada na moju grbaču – nasmijao se Marko, ali mi znamo da to voli i da nikome ne bi dopustio da mu remeti njegove planove koje pomno smišlja i u tom u konačnici i uspijeva jer jedan je od “najjačih” poljoprivrednika u Virovitici, pa i šire.

No kako je sam rekao, osim fizičkog rada potrebno je tu puno i umnog rada, edukacija o potrebnim agrotehničkim mjerama, poboljšanju kvalitete poljoprivrede i ostalom potrebnom da bi se uspješno radilo.

– Bez toga nema ništa, morate se educirati jer nitko od nas nije najpametniji. Uz educiranje, razmjenu korisnih iskustava i razgovore pokušavamo što bolje doskočiti mnogim problemima koje prate poljoprivrednu proizvodnju. Cijene energenata su drastično porasle, a samim time i sve ostale cijene i troškovi koje poljoprivrednik treba platiti ne bi li mogao započeti iduću godinu. Trenutno nema druge nego odlučiti želite li se time baviti ili ne. U mom slučaju ljubav pobjeđuje, ali i moja upornost, pa me poljoprivredni problemi koje kao i svaki drugi poljoprivrednik imam, ne mogu pokolebati da se ovim prestanem baviti. A i pogled s naše terase, koji umjesto na neki urbani kvart ‘puca’ na moje divne suncokrete preko ceste koji su meni i mojoj obitelji ipak najdraža i najljepša biljka pa ih valjda i imamo odmah ispred kuće, neprocijenjiv je – dodao je Marko Horvat i za kraj naglasio da je poljoprivreda “kruh sa sedam kora”, ali čak ni nakon toliko godina rada ne bi je mijenjao nizašto.

(www.icv.hr, bs, foto: B. Sokele)