U Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica danas, 11. travnja, su predstavljena dva naslova čiji autori nose isto prezime. Naime, otac Goran i kći Paula Rem okupljenima su prezentirali svoja djela, apokaliptično-distopijski roman „Kad se večernje sjene izdulje“ te zbirku emo-pjesama „Malo prije svega odavno smo“.
Ovu književnu večer otvorila je Mirjana Kotromanović, viša knjižničarka i voditeljica Odjela za djecu i mlade, uvodno predstavivši dvoje plodnih umjetnika i njihovo stvaralaštvo.
Mlađa članica obitelji Rem, kći Paula, komunikologinja je i judaistica koja je predstavila svoj distopijski roman „Kad se večernje sjene izdulje“, dok je njezin otac Goran, hrvatski književni povjesničar i pjesnik, prezentirao svoju zbirku pjesama „Malo prije svega odavno smo“. Goran Rem ujedno je i dobro poznato lice mnogim Virovitičanima koji su svoje studentske dane proveli u Osijeku.
AUTOBIOGRAFIJE SU ZAUZELE POLICE KNJIŽNICA
Ovaj profesor, književni povjesničar i pjesnik dotaknuo se svoje jedanaeste zbirke poezije ustrojene u dva ciklusa i 35 „tajnih pjesama“ koje posvećuje supruzi, s kojom slavi isto toliko godina zajedničkog života. Uspoređujući vlastito pisanje s popularnim naslovima današnjice, koji bolje prolaze na tržištu, Goran Rem podsjeća kako je u posljednjih 30-ak godina hrvatske književnosti stvoreno oko 700 romana – većinom pisanih u jednom specifičnom žanru.
– Svjedoci smo književnosti u kojoj su autobiografije uspjele biti popularne, a knjižnice, opravdano, reagiraju tako da nabavljaju ono što se čita. Time prvenstveno strada poezija, a potom i književnost koja je eksperimentalna, istraživačka ili avangardna, koja ne priča priče, već otvara kontakte s drugim granama umjetnosti. Ovime pomalo pobijam sam sebe jer je zbirka koja se nalazi ispred mene napravljena tako što sam „krao“ iskustva iz vlastitoga života. Međutim, moram naglasiti kako ni Paula ni ja ne pišemo tako da samo prepisujemo priču koja je svjedočanstvo o našemu životu, već stvaramo nešto za što se može „primiti“ svaki čitatelj – objasnio je Goran Rem.
S očevim stajalištem složila se i kći Paula, čiji roman smješten u 2200. godinu pokazuje vrijednosti i nevrijednosti naše suvremenosti – ono što nestaje i već nedostaje.
– I tata i ja u svom se pisanju trudimo ne oslanjati previše na autobiografske elemente. Smatram da je pomalo problematično što se danas čitaju samo knjige koje govore o svakodnevnom životu, privatnom ili političkom. To nije nešto što mene zanima. Mene zanima distopija i znanstvena fantastika, izmišljeni žanrovi koji uzimaju pojedine elemente iz stvarnosti, ali ne stavljaju naglasak na svakodnevna proživljavanja, već na traženje nekih drugih mogućnosti i nekakvih drugih svjetova – zaključuje Paula.
(icv.hr, dj)