Medicinari za svoju struku često znaju reći kako je “zanimanje odabralo njih, a ne oni njega”. Ipak, taj urođeni altruizam zahtjeva godine i godine obrazovanja kako bi postao profesionalna struka. Bez kvalitetnog školovanja nema obrazovanih, kompetentnih i sposobnih ljudi koji će jednog dana voditi naše društvo, a bez medicinskih djelatnika nema onoga što je čovjeku najvrijednije – zdravlja.

U polivalentnoj Tehničkoj školi u Virovitici učenici iz svih dijelova Virovitičko-podravske županije pa i šire, mogu steći stručna zvanja za zanimanja elektrotehničara, tehničara za mehatroniku, šumarskog tehničara i drvodjeljskog tehničara dizajnera. Ipak, jedan se smjer po duljini trajanja srednjoškolskog obrazovanja ističe – medicinska sestra/tehničar opće njege. Od 2014. godine navedeni smjer postaje jedini petogodišnji program u Republici Hrvatskoj, a svake je godine sve veće zanimanje za upravo tu profesiju. O posebnostima ovog srednjoškolskog programa razgovarali smo s ravnateljem Tehničke škole, Dinom Davidovićem.

Medicinari su već godinama jedni od najtraženijih, kako zanimanja na burzi rada, tako i smjerova u srednjoškolskom obrazovanju. Kako Tehnička škola u Virovitici stoji s brojkama?

– Dugi smo niz godina jedna od najvećih strukovnih škola u Hrvatskoj, svakako najveća u Virovitičko-podravskoj županiji. Brojimo 444 učenika, od kojih je njih 140 upravo sa smjera “medicinska sestra/ tehničar”. Zainteresiranost za ovu profesiju je svakako primjetna, ali za sada nije planirano povećanje kvote za upis u medicinsku školu. Što se tiče kadrovskih uvjeta – imamo ih, ali tu se javlja problem cjelokupne organizacije same prakse, kao i dodatnih praktikuma.

Glavni kriteriji za upis u medicinsku školu svakako su opći uspjeh u osnovnoj školi te visina na bodovnoj ljestvici, ali tu je i neizostavna potvrda medicine rada jer se radi o specijaliziranom zanimanju.

Ovaj smjer uključuje i teoriju i prijeko potrebnu praksu. Možete li nam opisati kako izgleda njihovo školovanje tijekom tih 5 godina?

– Prve dvije godine podrazumijevaju samo opće obrazovanje, nema prakse. Na preostalim godinama njihovog srednjoškolskog obrazovanja kreće primjenjivanje teorije u djelo. Praksa započinje prvo u našim specijaliziranim kabinetima, a postepeno, uz pratnju stručnih mentora/nastavnika u zdravstvu, učenici se uvode u prikladne zdravstvene ustanove: Opću bolnicu Virovitica, Zavod za javno zdravstvo, COOR i domove za starije i nemoćne. Ondje kroz veliki broj nastavnih sati stječu određene kompetencije. Treba napomenuti kako je Opća bolnica Virovitica ipak temelj za odrađivanje prakse naših učenika.

Kakva je suradnja s bolnicom?

– Suradnja je zaista odlična. Bolnica nam daje potpunu podršku u svim našim aktivnostima, počevši od ravnatelja Dinka Blaževića i njegove pomoćnice za sestrinstvo, Lidije Knapić. Imamo dva do tri sastanka godišnje na kojima rješavamo eventualnu problematiku i dogovaramo sve daljnje postupke.

Iz kojih sve mjesta dolaze generacije medicinara? Ima li učenika iz nekih udaljenijih područja?

– Imamo učenike iz nekoliko županija, ali većina je svakako s područja Virovitice i okolice. Ostatak dolazi iz Osječko-baranjske i Bjelovarsko-bilogorske županije, u kojoj imamo školu partnera – Medicinsku školu Bjelovar. Zahvaljujući Učeničkom domu Virovitica svi koji su ispunili tražene uvjete imaju osiguran smještaj.

Zanimljiva je činjenica da medicinsku školu i dalje većinski upisuju osobe ženskog spola. Razredi od 28 učenika broje 5 do 6 hrabrih mladića koji su odlučili ući u taj stereotipno “ženski svijet”.

U tijeku su radovi na prenamijeni prostora za potrebe izgradnje dodatnih učionica. Možete li nam reći nešto više o tome?

– Radi se o ulaganjima u medicinske praktikume, čime bi naši medicinari dobili adekvatan prostor za nesmetano odvijanje prakse. Procijenjena vrijednost radova iznosi 45 000 eura. Ulaganja dolaze od strane našeg osnivača, Virovitičko-podravske županije te Ministarstva regionalnog razvoja. Gotovo sam siguran da će radovi biti završeni do početka sljedeće školske godine.

Kako su se same učenice medicinske škole snašle u svemu navedenom, upitali smo djevojke 1. godine istog smjera, Anu Vargović i Miu Janković.

Zašto ste se odlučile upravo za ovaj smjer? Koja je bila motivacija?

– Vidimo se u poslu koji nam daje priliku da pomažemo drugima i jako nam je drago što smo imale mogućnosti upisati baš ovaj smjer. Za upis su bile potrebne vrlo dobre i odlične ocijene, dok je za dom bilo nešto više briga oko ostvarenja potrebnih bodova – ističe Mia, djevojka iz Slatine.

Kako ste se do sada snašle? Što sve radite?

– Do sada smo imali samo opće predmete, što nije pretjerano teško. Profesori su odlični, a društvo iz razreda još bolje – uz njih je sve lakše prebroditi. Dosta toga smo već sada naučili, ali možemo se složiti da se svi skupa najviše veselimo praktikumima i svemu što dolazi na 3. godini.

Ove buduće medicinarke jasno iskazuju ambicije za daljnje školovanje na fakultetima u Osijeku i Zagrebu, a povratak doma će, kažu, biti upitan ukoliko u većim gradovima ostvare bolja iskustva i mogućnost većeg napretka. Djevojke se slažu u još jednoj stvari – obje se u budućnosti vide na pedijatriji, odjelu koji je izvor sreće u svim bolnicama. Što se tiče strahova u daljnjem školovanju, Ana i Mia kroz smijeh odgovaraju:

– Za sada postoji samo strah od mature.

One s nešto većim iskustvom u spomenutoj struci su Marijana Han i Buga Poljak, učenice posljednje, 5. godine na smjeru medicinska sestra/tehničar.

Kakva su vaša dosadašnja iskustva s ovom strukom? Jeste li zadovoljne?

– Ovaj je smjer zaista ispunio sva naša očekivanja; iskustva su ogromna, stekli smo puno novog znanja za koje nismo ni znali da postoji. Naravno, nekada zna biti naporno, a to tek shvatite kada dođete u bolnicu raditi s ljudima. Međutim, ne žalimo što smo uvidjele stvaran način funkcioniranja ove struke i drago nam je da smo dobile to iskustvo.

Kako izgleda praksa? Što ste do sada naučile primijeniti u stvarnosti?

– Treba napomenuti kako je za praksu potrebno mnogo vještina i prije svega stručnosti. Ipak, najvažnije od svega je volja – kako na ispravan i kvalitetan način raditi ovaj posao. Timski rad na praksi je također bitna stavka jer radimo u grupama i svaki je kolega drugačiji, svakome se moramo znati prilagoditi – ističe Buga.

– U početku je to bila samo zdravstvena njega, sve do 4. i 5. razreda kada smo počeli prakticirati vađenje krvi i davanje injekcija poput inzulina. Praksa u kabinetu je neusporediva s onom u bolnici. Naše su mentorice uvijek tu s nama da nam pomognu kad god nešto zapne – objašnjava Marijana.

Što vam je bilo najteže vidjeti?

– Općenito je najteže vidjeti čovjeka koji je nepokretan i potpuno ovisan o nama. U očima mu vidimo koliko mu je žao, ali naša mu je pomoć prijeko potrebna. Također, nije lako suočiti se s osobama koje su u terminalnom stadiju bolesti, sve su to teške životne priče.

Djevojke ističu zahvalnost svakog pacijenta kao posebnu karakteristika ljudi s kojima se tijekom prakse susreću. Poštuju njihov trud i rad, a one im pokušavaju biti najveća moguća podrška u tim bolnim trenucima, govore.

Kakvo se osoblje bolnice, uključujući doktore i sestre, odnosi prema vama?

– Svi su zaista ljubazni i voljni pomoći. Razumiju što znači da si još učenik koji je na praksi i znaju da ne mogu od nas odmah očekivati samostalan rad. U većini slučajeva pitaju znamo li nešto napraviti i je li nam potrebna pomoć. Uvijek uzmu dovoljno vremena da nam sve detaljno pokažu jer, kako i sami kažu, oni su jednom bili ti koje je netko morao naučiti kako raditi.

Što biste istaknule kao najvažniju karakteristiku kako bi netko postao medicinska sestra/tehničar?

– Svakako empatija i velika odgovornost. Uz to, ljubav, volja i znatiželja za svime; iz dana u dan uče se nove stvari, susreću se novi ljudi i nova stanja. Smatramo da je svrha života svakoga čovjeka pomoći drugome. Svi zaslužuju imati korektno održavanje njihova zdravlja. Jako nam je drago kada se osoba osjeća „ozdravljeno“, koliko god mi same to ne možemo u potpunosti napraviti. Ipak, na kraju dana tu je taj osjećaj ispunjenosti koji nema cijenu.

Treba istaknuti kako medicinare nešto izdvaja u odnosu na ostale srednjoškolce – zrelost. Svi ovi mladi ljudi vrlo mudro govore o životu, s nagovještajem tog bržeg sazrijevanja gledajući situacije koje su ostalim ljudima, izvan njihove profesije, šokantne. Ako je hrvatsko zdravstvo odraz njih, onda je naše zdravlje u dobrim rukama.

(www.icv.hr, dj, foto: D. Jagarinec)