Virovitičanka Nada Bartolić, odgajateljica u Dječjem vrtiću „Cvrčak“, ove godine odlazi u mirovinu. Točnije 22. srpnja, nakon što je punih 47 godina provela s djecom.

– Iskreno, ne znam kako ću živjeti bez njih. Već sam svima rekla kako me ne smiju zaboraviti i da me moraju zvati barem dok slave rođendan – suzdržavajući emocije govori nam naša sugovornica, koju cijela Virovitica jednostavno zna kao – tetu Nadu.

Sjedimo u Dječjem vrtiću „Cvrčak“, u malenoj zbornici, dok nas okružuju smijeh i povici djece s igrališta.

– Moja prva skupina, nakon završene Škole za odgajatelje, bila je u Zagrebu – sjeća se početaka teta Nada.

OD PELENA DO ŠKOLE

– Najprije sam radila na zamjenama, a onda su mi ponudili posao u dječjem vrtiću na Šalati. Tada je bila velika potreba za odgojiteljima kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu, za djecu naših iseljenika u Švedskoj, Njemačkoj, Francuskoj. Nudio se siguran posao i dobri uvjeti, no ja sam uvijek bila lokalpatriotkinja pa sam odlučila ostati u Hrvatskoj. Nakon dvije godine rada u Zagrebu, vratila sam se u Viroviticu i ovdje dobila posao u vrtiću – govori nam Nada Bartolić, koja će Tratinčice, svoju posljednju skupinu, ispratiti za dva mjeseca.

Dobila ih je kao jasličare, a danas su, sa svoje tri ili četiri godine, nezamjenjiv dio njenog života i ukupno 12. generacija djece s kojima je dijelila suze, smijeh i zagrljaje, prve korake i proteste, prijateljstva, strahove od čudovišta i tugu za roditeljima „koji će brzo doći“…

Svoju prvu virovitičku skupinu djece Nada je kao odgajateljica dobila 1973. godine. Vrtić je tada bio smješten u zgradi današnjeg Državnog arhiva.

– Bili smo u tzv. prolaznoj sobi, sve su bile mješovite skupine, ali bez jasličkog uzrasta. Djece je bilo i do 35 u jednoj skupini, a neke su odgojne metode bile potpuno drugačije od današnjih – priča naša sugovornica.

Od početka njenog radnog puta do danas mnogo se toga promijenilo. Odgojne metode, kurikulumi, standardi, norme, uvjeti, propisi.

POVJERENJE KAO NAJJAČI AUTORITET

Teta Nada uspješno je prolazila kroz svako razdoblje promjena, i ono u kojem su djeca morala pojesti baš sve na tanjuru, u kojem su morala spavati, u kojem se tetama govorilo vi, kao i danas, kada je sve prilagođeno djetetu i njegovom „želim“ ili „ne želim“. Uspjela je to, kao i svaka druga odgajateljica koja posao radi s dušom jer zna ono najvažnije – poznaje dječje srce.

– Mi smo veliki prijatelji i najsvetije je ne povrijediti povjerenje djeteta – povjerava nam tajnu uspješnog rada s djecom naša iskusna sugovornica.

– Autoritet koji odgajatelji s djecom steknu na bazi povjerenja trajan je, za razliku od nekih drugih metoda i autoriteta, kazni, nagrada. Djeca su beskrajno iskrena, a kada im je nešto na teret, žele to podijeliti s osobom u koju imaju povjerenja. A teta je uvijek tu da pomogne, da s njom podijele tajnu, samo njihovu, znaju da će ta tajna biti sačuvana. Kako oni kod kuće govore o tome što se radi u vrtiću, tako i mi dobivamo povratnu informaciju o tome što se događa u obitelji. Bude tu smiješnih situacija, ima anegdota o kojima bi se mogla napisati knjiga – kaže teta Nada.

Do djece, ali i odraslih uvijek je znala doći posebnim putem – glazbom. Tetu Nadu mnogi povezuju s dva predmeta – biciklom, kojim godinama dolazi na posao i klavijaturama bez kojih godinama nije bilo nijedne manifestacije u vrtiću. Aktivna predsjednica KUD-a Okrugljača i u vrtić je unijela dio kulturne baštine koju cijeli život čuva pa je desetak godina vodila glazbenu igraonicu.

NOVA DJECA I STARE IGRE

– Birali smo skladbe, glazbene dramatizacije, improvizacije, ritmičke igre, stvaranje ritmova na instrumentima. Zajedno, kolege, djeca i ja. Sve što su željeli, to sam odrađivala. Radionice, nastupe, pa čak su i mali folkloraši nastupili u originalnim nošnjama, s pjesmama i plesom našega kraja – objašnjava nam Nada, čija je ljubav prema glazbi i danas mnogima razlog velike radosti. U njenoj skupini Tratinčice uvijek se pjeva, ori cijeli hodnik kada se mali glasovi slože.

Nada Bartolić i njena prva generacija

Druga metoda kojom je posebno dotaknula srca djece su starinske igre našega kraja. U vremenu tableta, pametnih telefona i videoigrica, sa zadovoljstvom u vrtiću otkrivaju kako djeca istinski uživaju u preskakanju „užeta“ o vinove loze, sviraju na trubicama od kore vrbe, istražuju kako zvuče klepetuše. „Ide maca oko tebe“ jednako je popularna igra kao i igra skrivača, no malo će tko znati da je tipična baš za virovitički kraj. Zna to teta Nada, jer će uskoro objaviti i knjigu o starim virovitičkim igrama, za koju je građu skupljala punih 25 godina i koje će, sigurni smo, mnoge starije generacije vratiti u djetinjstvo.

– Nema mi dražeg trenutka od onog kada me na ulici sretne neko moje dijete pa me pozdravi, kada popričamo. Suprug Franjo šali se da više sa mnom neće ni u trgovinu zbog toga – priznaje teta Nada, te nam otkriva kako pamti svakog svog mališana. U mirovini će sve samo ne mirovati, poručuje. Uživat će u svojim „anđelima“, unucima Gabrijelu, Mihaelu, Samuelu i Evelin, razmišlja o uvođenju folklorne skupine u vrtiću i prebiranju po uspomenama na gotovo pola stoljeća rada u vrtiću.

(www.icv.hr, mlo)