On voli nju. Ona voli njega. Iako ih pokušavaju razdvojiti roditelji, sudbina ili životne okolnosti, njih dvoje na kraju ipak nalaze put jedno drugom i žive sretno do kraja života. Malo smo pojednostavili, ali ovo je otprilike standardna radnja jednog književnog „ljubića“ kakvog će velik broj čitatelja odabrati za „pustiti mozak na pašu“. Zdenka Amalija Miseta nije jedna od tih čitatelja.

Umjesto knjiga romantične tematike, ovoj simpatičnoj Virovitičanki više se sviđaju „krimići“ nordijske proizvodnje koje, bez obzira na broj stranica, pročita u jednom dahu. Toliki je veliki zaljubljenik u ovaj žanr knjiga i s tolikom lakoćom ih čita da je samo ove godine, do danas, pročitala njih gotovo 50.

HLADNE VEČERI UGRIJANE DOBROM KNJIGOM

Ljubav prema čitanju i knjigama joj je, kako nam objašnjava Zdenka Amalija Miseta, u krvi.

– Moji mama i tata su puno čitali. U njihovo vrijeme škola nije bila kao danas, trajala je samo četiri godine, ali oni su voljeli čitati. Kada smo bili mali, nije bilo televizora ni radija te nam je tata znao čitati bajke. Jedno od najljepših sjećanja su mi zimske večeri kada bi nam tata, svojim ugodnim glasom, čitao dječje knjige. Mama je isto čitala. Voljela je Mariju Jurić Zagorku i njenu Gričku vješticu koja je izlazila tjedno. Kad je tata umro čitala je sve redom, čak i Tolstoja, što djeca ne žele ni kao obaveznu lektiru čitati – prisjeća se naša sugovornica, koja ni sama nije bila ljubiteljica lektire, kako nam otkriva kroz smijeh.

– Voljela sam i ja Zagorku, čak sam kupila cijeli novi komplet kad su opet počeli izlaziti, ali mi je to postalo prelagano štivo. Ista stvar i što se knjiga Janka Matka tiče, čije knjige sam naslijedila od tete. To su crno-bijeli likovi, jednodimenzionalni su, ali dobro, knjiga je knjiga – kaže naša sugovornica, koja se čitanju ozbiljnije posvetila „zahvaljujući“ mirovini i zdravstvenom stanju.

– Prije 22 godine sam otišla u mirovinu te sam se učlanila u Gradsku knjižnicu i čitaonicu Virovitica. Kako sam počela imati sve više zdravstvenih problema, tako sam ostajala sve više kod kuće i vrijeme kratila rješavajući križaljke i čitajući knjige – objašnjava ova vedra i vesela 78-godišnjakinja te prepričava kako joj je slučajni susret s jednom knjigom obilježio ostale literarne izbore.

NAPETOST DO ZADNJE STRANICE

– Spletom okolnosti mi je „pod ruku“ došao jedan švedski krimić. Toliko mi se svidio da sam „prešla“ na njih. Odlični su. Radnja, likovi i stil pisanja nordijskih „krimića“ i trilera me oduševljavaju. Dobra radnja je ona u kojoj se do kraja ne zna tko je ubojica. Autor te „navuče“ na razne likove, a na kraju se kao krivac ispostavi netko treći. To je takav stil pisanja da si, dok čitaš, praktički možeš cijeli film zamisliti u glavi – priča nam naša sugovornica te se odmah prisjećamo uspješnica popularnih švedskih pisaca Stiega Larssona, Jensa Lapidusa i Henninga Mankella čiji detektivi su, na oduševljenje obožavatelja diljem svijeta, sa stranica knjiga uspješno „prešli“ na filmsko platno.

S obzirom da su, što se tematike i sadržaja tiče, kriminalistički romani vrlo često poprilično „krvoločni“ i eksplicitni u opisima zločina kojima se bave, ne možemo ne pitati našu simpatičnu sugovornicu kako ona stoji po tom pitanju.

– Mene to ništa ne dira. Jedan drugom prereže vrat, krv je posvuda ali to je samo knjiga. Pronađu leš s iskopanim očima, pročitam i idem dalje. Vjerujem da su ponekad radnje inspirirane stvarnim događajima, ali ne uživim se na način da patim ili strahujem zbog toga. Na neki način me krimići, taj cijeli proces rješavanja slučajeva, i opušta. S druge strane, ne mogu na televiziji gledati strahote koje se događaju u stvarnom svijetu, poput rata u Ukrajini. Knjiga je druga stvar – objašnjava nam Z. A. Miseta te dok nam pokazuje blokove papira na kojima uredno bilježi imena i broj pročitanih knjiga koji vrlo često godišnje prijeđe brojku 100. Zahvaljujućim tom „sistemu“ ne gubi vrijeme ponovno čitajući već pročitane knjige.

NAJDRAŽI „DOSTAVLJAČI“

Dok nam pokazuje svoju kolekciju knjiga koju, između ostalih, čine i djela Agathe Christie te Williama Shakespearea, naša sugovornica ponosno pokazuje i ono što joj je, uz knjige, najveće blago, slike svoje obitelji – sina i kćeri te petero unučadi, koji su joj i u čitanju najveća podrška.

S obzirom da ima u posljednje vrijeme zbog zdravstvenih problema teže hoda, s novim krimi misterijima ju iz virovitičke knjižnice „opskrbljuje“ sin Boris kojemu, kao i zaposlenicima Gradske knjižnice i čitaonice Virovitica, polako postaje zahtjevno pronaći krimić koji njegova majka nije pročitala.

– Draže mi je kad mi donese jednu ili dvije deblje od 300 stranica nego nekoliko „tanjih“. Ove mi duže traju – smije se Zdenka Amalija Miseta.

(www.icv.hr, ea; foto: E. Aragović Turkalj)