Lovac na d2 kojeg na toj poziciji “jede” skakač s c4, potez je to koji je šahistima zacijelo  poznat, a u Virovitici se igra na jedan neobičan način. I to tako da dr. Miodrag Beneš na sat ili dva za potrebe nekoliko partija šaha “postaje slijep”.

Doslovno stavlja masku na oči kako bi bio što ravnopravniji svom novom prijatelju Perici Mihaljeviću, inače slijepom profesoru klavira u Virovitici. Obojica igraju šah od djetinjstva, no i za jednog i drugog ovo je iskustvo novo i zato su ga rado podijelili s javnosti.

Ova lijepa priča razbija predrasude. Medijima ju je “prišapnuo” upravo P. Mihaljević,  zaposlenik Glazbene škole “Jan Vlašimsky” s ciljem da pohvali svog prijatelja i šah partnera, dr. Miodraga Beneša iz Slatine koji radi u Zavodu za javno zdravstvo “Sv. Rok” Virovitičko-podravske županije i koji je po njegovom mišljenju zasad napravio iskorak kao nitko prije u njegovom životu.

VIZUALIZACIJA PLOČE I SVAKOG POTEZA

– Šah igram od djetinjstva, od osnovne škole, kada sam u Centru za slijepe i slabovidne “Vinko Bek” u Zagrebu imao dobrog učitelja, odgajatelja Stefana Lunića. Okupio je sve nas dečke i tijekom cijelog osnovnoškolskog obrazovanja uz njegovu pomoć i znanje razvijali smo ljubav i vještinu prema šahu. Zapravo cijeli život sam uz šah, a danas sam, zahvaljujući internetu, upućeniji u turnire, dostupnija mi je literatura za šah za slijepe, imam iza sebe i osvojena prvenstva. No, nitko se do sada, osim dr. Beneša, nije odlučio na ovaj potez. “Postati” slijep kako bismo ravnopravno odigrali partiju šaha – ističe Perica Mihaljević, koji kaže kako u toj gesti vidi ne samo intelektualca koji može osobno mentalno napredovati, već i posebnog čovjeka kojemu se divi.

On i dr. Beneš ovu su partiju, o kojoj pišemo, odigrali u Gradskoj knjižnici i čitaonici u Virovitici, zanimljivi su i ravnatelju Robertu Fritzu, ali i korisnicima koji dolaze po štivo za čitanje.

– Imam veliku obitelj i dosad nisam doživio da si netko svojevoljno “oduzme vid” kako bi isprobao “biti ja”, kao slijepa osoba odigrati šah. Igramo tek nekoliko partija, ali jako mi je lijepo što čovjek kroz ovakav način igre radi na sebi.

Neizmjerno mi je drago da sam ga upoznao i puno mi znači da imam partera u igri, pogotovo jer je šah jedan od rijetkih sportova u kojima slijepe i slabovidne osobe mogu ravnopravno igrati s videćima. Ovdje se on izjednačava sa slijepom osobom, a to je rijetkost – naglašava Perica, hvaleći dosta ozbiljne, pa i agresivne poteze svog “privremeno slijepog” šah-partnera.

Upoznali su se nedavno kada je Peričina supruga Sanea, inače psihijatrica, došla raditi u Zavod i ispričala kako Perica voli igrati šah. I Miodrag je zaljubljenik u “mentalni sport” još od djetinjstva, pa je predložio da se nađu i odmjere strategiju na 64 crno-bijelih polja, prilagođenih slijepim osobama.

Miodrag iza sebe ima, kaže, oko sto tisuća partija odigranih samo online, ne brojeći one registrirane i odigrane uživo, pa je odlučio oduzeti si vid nakratko kako bi poput slijepe osobe sve poteze „vidio“ isključivo u glavi, a ne na ploči, a potom i pod prstima osjetio figure i pomicao ih na potrebna polja.

CRNA POLJA IZDIGNUTA, FIGURE S NOŽICOM

Naime, šahovska ploča na kojoj igraju ima uzdignuta crna polja, bijela su spuštena, a crne su figure taktilno označene čavlićem kako bi se raspoznavale od bijelih. Svaka figura pak ima „nožicu“ koja se ubode u polje i tako ostaje fiksirana na ploči, dok se rukama opipava pozicija drugih figura i igrač priprema za novi potez.

– Kada igrate šah „na slijepo“, zatvorite oči i pokušajte odigrati potez u glavi. Morate što dublje ući u kombinaciju poteza i razmišljati o barem tri nova unaprijed. Morate vizualizirati i sve varijante koje može povući vaš protivnik. Dugo igram šah, ali ovo je nešto sasvim drugo. Rekao bih da osoba mora igrati šah barem pet godina kako bi mogla uopće krenuti u ovaj, „vizualni šah“, a možda i duže – priča dr. Miodrag Beneš, dok se on i Perica Mihaljević izmjenjuju potezima na ploči i bilježe rezultate na satu.

Mihaljević dodaje kako im je ovo treća, četvrta partija i da ima svega, osobito kod percepcije figura na ploči.
– Znao je Miodrag i sam sebe „pojesti“, pa zamijeni figuru, sruši, ubode u krivo polje, ali to je nebitno. Nevjerojatan je napor koji ulaže, to je za svaku pohvalu – kaže Mihaljević, kojeg i dr. Beneš pohvaljuje kao pametnog, ali i “zafrknutog” partnera.

– Ispostavilo se da je Perica čovjek s puno vrlina i jako kreativan, jer me, bez obzira na moje iskustvo, i treći put s lakoćom pobjeđuje. Jednostavno bolji je u vizualizaciji jer zna gdje se točno nalaze figure, a ja još memoriram sve u glavi, i položaj, i poteze i mogućnosti.

Priznajem, ovako igrati šah predstavlja mi izazov, no drago mi je što sam uz pomoć ovog sporta zapravo našao novog prijatelja s kojim dijelim jednaku strast prema šahu: otvaranjima, središnjem dijelu i završnicama. Vjerujem da će se ovo prijateljstvo nastaviti – govori Miodrag, inače član Šahovskog kluba Slatina.

ŠAH KAO POGLED U SEBE

Igrači za šah imaju samo riječi hvale.

– Šah je na neki način poboljšao moj društveni i socijalni život, što mnogi dožive tek kada se uključe u šahovski klub. Zanimljiv je to sport – ne samo što vježba mozak i tako pomaže u mentalnom zdravlju i prevenciji Alzheimerove bolesti, već utječe i na osobnost igrača.

Kad sam bio dijete, znali su mi reći: nemoj dirati rukama nijednu figuru, ako je dodirneš, moraš je odigrati bez obzira na to koliko taj potez bio možda glup ili ćeš zbog njega izgubiti poziciju ili figuru. Radije sjedi na rukama, miruj. Tako sam naučio biti strpljiv, što uče i druga djeca koja se u šah zaljube od rane dobi.

Potom je tu razvijanje analitičkog načina razmišljanja, a osim sebe naučite analizirati i drugoga i njegove poteze. Šah može biti i terapija, rekreacija, prilika za druženje, putovanja. Ma, rekao bih, za svaku prigodu i svaku dob, može samo donijeti koristi – naglašava dr. Beneš.

Perica Mihaljević se nadovezuje i kaže kako je njemu šah donio određeni stupanj introspekcije.

– Nedavno sam igrao na jednom turniru i kada sam analizirao partiju, shvatio sam kolika sam kukavica bio, koliko sam bio neodlučan u nekim potezima. Šah je ozrcalio moje unutarnje stanje u tom trenutku, tu dozu nesigurnosti ili neodlučnosti. Inače, šah mi nudi veliko zadovoljstvo, uživam ga igrati i svakome ga preporučujem. Jako mi je drago što sam i našu djecu uspio zainteresirati za njega – objašnjava Mihaljević.

Naši sugovornici zaključuju kako je šah svojevrsni dijalog između dvoje igrača i svakome uvijek donosi korist, neovisno o pobjedi ili porazu zapisanom u rezultatima. Za dr. Beneša biti nakratko slijep kako bi igrao šah sa slijepim prijateljem zapravo znači proširiti neke unutarnje vidike. Još više cijeniti slijepe i slabovidne osobe koje svu strategiju imaju isključivo u mozgu i prstima, bez prednosti vida.

Za Pericu je ovo prilika promisliti o učlanjenju u neki klub kako bi s videćima igrao šah i drugima pokazao svu svoju vrijednost, ali ih, kao i dr. Beneš, potaknuo na neke druge perspektive.

Ujedno, ova priča može i drugim osobama s invaliditetom i ljudima dobre volje poslužiti kao primjer do kakve promjene i toliko toga lijepog može dovesti jedna mala gesta ljudskosti, solidarnosti i prijateljstva. Jedna mala prilika za veliku i važnu lekciju, ne onu koja se igra na 64 crno-bijelih polja, već u svojim domovima, na ulici, u školi, poslu ili društvu. Za sve one životne lekcije koje se ne zaboravljaju.

(www.icv.hr, mlo)