Što je zajedničko vrapcu, petrolejki, „ćoravom paprikašu“ i gangi? Svi oni svoje su mjesto našli u „Šiškuši – viničkoj kuharici s dušom“, a koju je pune četiri godine predano i strpljivo stvarala Ljubica Mihaljević, profesorica kuharstva u Strukovnoj školi u Virovitici i koju je prije nekoliko dana, u Splitu, predstavila javnosti.

Ova ljubiteljica autohtone kuhinje već je poznata po svom angažmanu u projektu Mikeški jestvenik, s kojim je u suradnji s Jasminom Jurković Petras iz Gradskog muzeja Virovitica oživjela stare virovitičke recepte. Sada je po prvi put drugima predstavila i vlastitu gastro tradiciju, iz svog kraja, Šišaka, malog zaseoka u selu Vinica u općini Tomislavgrad, u kojem je provela djetinjstvo i dio mladosti.

Kuharicu je izdao Ogranak Matice hrvatske u Podstrani, uz pomoć Zavičajnog društva Zavelim i brojnih donatora, a sastoji se od nekoliko cjelina: uvoda, etnološkog prikaza života, same kuharice s jelima i namirnicama te rječnikom i recenzijama.

ŽENE JUNAKINJE

Već na prvi pogled jasno je da nije riječ o običnoj kuharici. Ne, „Šiškuša“ je prvenstveno priča o jednom djetinjstvu, o običajima naših baka i djedova, majki i očeva. Priča je to o skromnosti i zahvalnosti, o snalažljivim rukama domaćice koja je iz jedne namirnice stvarala stotinu jela za svoju mnogobrojnu obitelj i o legendama iz davnine koje su se prenosile za toplim ognjištem, dok su djeca čekala da vatra na štapu ispeče kožu mlade slanine.

– Htjela sam sačuvati tradiciju našeg kraja kroz priču o hrani jer to je zapravo priča o obitelji. U toj će se priči, sigurna sam, prepoznati ne samo oni koji su otišli iz Šišaka i drugih krajeva, nego i svi oni koji su odrastali uz jela poput škripavca s krumpirima, amper supu, prženo brašno na mlijeku pastirske krumpire i strikanovu kajganu – ističe Ljubica koja je kuharicu koncipirala kao cjelovitu priču o jednom podneblju.

Zato počinje s etnološkim prikazom života i običaja ljudi tadašnjeg vremena, u kojem su muškarci „trbuhom za kruhom“ odlazili u Njemačku na „bauštelu“, dok su brigu o djeci, kući, životinjama i poljoprivredi preuzimale supruge, bake i djedovi. Hrana na stol nije dolazila jednostavno, bila je to briga svakog člana obitelji oko koje se trudilo cijele godine. Ako je trebalo drva, kojima bi se naložila stara peć, žene su ih morale same donijeti iz Kljenka i Velikih Stina, na leđima, kao i sijeno s livada i njiva za stoku.

Granje su donosile iz šuma. Pšenicu su također na leđima nosile do mlina, kilometrima udaljenog, te brašno na isti način u vrećama ili posudama vraćale kućama. Ako su imale konja ili govedo, žene su oranice obrađivale plugom, same. Ako nisu – onda su obrađivale preteškom motikom.

SLATKIŠI NA DRVETU

Obitelj se sama prehranjivala od onoga što uzgoji, bilo na zemlji, bilo kroz stočarstvo.

– Tada ste u zadruzi mogli kupiti samo osnovno: krupnu sol, šećer, ulje, ‘petrulje’ (petrolej, op.a.), šuverine (drvene šibice) i prašak za pranje. Sapun za pranje obitelji bi radile same od starih komada slanine, masti i kupljene kaustične sode. Dakle, što bismo sami proizveli, to bismo i imali. Sadili smo luk, ljutiku, bijeli luk i komorač, umješnije obitelji imale su rajčice, paprike, kupus. Uzgajali smo stoku, mlijeka smo imali u izobilju. Baka i mama tako su tijekom tjedna pripremale različita, raznovrsna, uvijek svježa jela iz našeg podneblja. Meso je bilo posluživano gostima, a šećer se koristio vrlo rijetko. Slastice su bake i mame pripremale jednom mjesečno. Umjesto slatkiša, jeli smo trešnje, višnje, šipak, trnjine, razne bobice, sve ono što smo nalazili u prirodi, samoniklo ili u voćnjaku – sa sjetom se prisjeća naša sugovornica kojoj je svaki komad voća, svaki ručak od tri sastojka ostao u sjećanju i o kojem razmišlja i danas, kad kao iskusna profesorica kuharstva djeci govori o vrstama i nutritivnim vrijednostima hrane koje je danas zapravo u izobilju.

Jednako tako, kuhanje nikad nije bilo popularnije, pa se na tržištu često pojave novi recepti, nove kuharice, revitalizirani jelovnici. A kako „Šiškuša“ ne bi bila samo popis namirnica i jela koja su se pripremala u Vinici kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, već pohvala jednom vremenu, Ljubica je o tradicijskoj hrani ispričala novu priču, priču o svojoj obitelji – baki Ljubici, djedu Marijanu, majci Marti i ocu Zvonku te braći i sestrama: Nediljki, Brigiti, Franki, Ivi, Marijanu i Anti.

KUHARICA BEZ NORMATIVA

Zato u kuharici, neki će reći, neobično, nema normativa, nema mjera namirnica.

– Da, recepti jesu atipični, bez količina, ja čak ni ne znam koje je brašno koristila moja baka kada je mijesila domaći kruh. No ono što sam svakim jelom htjela prikazati, uz samu hranu, je taj doživljaj, ta priča iza svakog obroka. To da je moja majka brašno za domaći kruh donosila u naćvama od drveta i predavala baki, domaćici, koja je potom mijesila i pekla kruh za sve nas. Oni koji se sjećaju svog djetinjstva, znat će o čemu govorim kada kažem da je u našoj kući bilo tri ‘neviste’ i da je baka bila gospodarica i čuvarica ognjišta, a da su ‘neviste’ imale pune ruke posla s pelenama, djecom, poslovima na polju i blagom (stokom) – objašnjava Ljubica običaje iz svog djetinjstva.

Iako je kuharicu, kaže, pisala isključivo za sebe, za svoju dušu i u njoj ostala „svoja“, jako ju je ugodno iznenadio interes javnosti za nju. Nakon promocije u Splitu, pozivi su stigli i iz Tomislavgrada, Zagreba, Imotskog, Osijeka, pa i Berlina. Promociju će, naravno, imati i u Virovitici.

– Javljaju mi se ljudi iz svih krajeva da im se kuharica sviđa, da su u njoj prepoznali to da je pisana ‘s dušom’. I to mi je neizmjerno drago. Htjela sam sačuvati sve uspomene na djetinjstvo na ovaj način i želja mi je da kuharica dođe do svakog tko voli Vinicu i svoje selo – radosna je Ljubica koja potiče i druge bivše stanovnike sela u i u blizini Vinice da naprave isto: u okviru svog slobodnog vremena istraže Vinicu na način koji je njima profesionalno blizak.

– Moram zahvaliti svojoj obitelji – suprugu Stjepanu i kćerima Mariji i Marti te sinu Tomislavu. Marta je bila moj najiskreniji kritičar i moj čuvar, osobito kada se radilo o pitanjima autorstva i jezika dok sam stvarala ovu kuharicu. A Jasmina Jurković Petras svojevrsna je ‘kuma’ ovoj neobičnoj kuharici jer je brižno pazila na njenu etnografsku vrijednost. Priznajem da sam kao amater u pisanju krenula u ovaj osobni projekt, no srcu mi je drago što je toliko ljudi prepoznalo priču koju sam željela ispričati, tako da će mi ovo biti samo poticaj za dalje, za nove priče o našoj obitelji i povijesti – kaže nam Ljubica. Kuharicu je posvetila majci Marti i ocu Zvonku, danas jedinim preostalim stanovnicima njihovog zaseoka Šiške, čuvarima Ljubičinih uspomena.

MOTIKA PRIJE OLOVKE 

Koliko je svaki obrok dragocjen, uz domaćicu koja ga je morala spremiti iz skromnog izbora namirnica, znala su već i sama dječica.

– Vodu za ljude i stoku skupljali smo s krovova, u ‘čatrnji’, našem bunaru (iskopana jama, op.a.). No kad bi ona propuštala, pitka voda bila je problem za svaku obitelj, pa smo već početkom ljeta mi, djeca, znali ići u selo po vodu i to nekoliko puta na dan. Vodu je trebalo osigurati za kuhinju, pranje odjeće i stoku. Motiku smo upoznali prije olovke – čim bismo stasali dovoljno za školu, pomagali smo s mamom, bakom i djedom okopati kukuruz ili krumpir, a čim bi djed kosom pokosio djetelinu, travu, ječam i pšenicu, naša je zadaća bila pokupiti svaki zaostali klas ili travku s njive. Sestra i ja ustajale bismo u tri ujutro, kako bismo odvele stoku na pašu, a do škole smo imali četiri kilometra pješačenja. Kad bismo bili u kazni zbog loše matematike, morali bismo ostajati do mraka, pa se kući vraćati sami – prisjeća se Ljubica tog vremena o kojem, iako je bilo teško, priča s puno osjećaja, ljubavi i ganutosti.

Bio je to težak, ali predivan život, ispunjen blizinom dragih ljudi, a koji su, unatoč teškom fizičkom poslu i odricanju, kaže, dane provodili u pjesmi, zajedništvu i zahvalnosti za svaki dar neba i zemlje, koji i danas nose u svojim srcima. (www.icv.hr, mlo; foto: M. Turkalj, M. Lovrenc, privatni arhiv)