Devetnaestogodišnja Hana Žeravica iz Virovitice u mnogočemu je poput svojih vršnjaka; na prvom mjestu su joj školske obveze, a zatim prijateljstva i druženja. No, Hana ima još jednu veliku ljubav, a to su konji. Tim povodom posjetili smo je u obližnjem virovitičkom prigradskom naselju Podgorje. Otac Marijan, inače i predsjednik Konjičkog kluba Virovitica, također je veliki zaljubljenik u konje, konjički sport i jahanje. Ima mali, ali uređen koral i staju za smještaj konja, prostor u kojem boravi njihova miljenica, bijela kobila Fida.

S konjima, tim uistinu plemenitim životinjama, Hana je odrasla.

– S obzirom da je moj otac zaljubljenik u konjički sport, kao vrlo malu djevojčicu roditelji su me vodili na mjesta gdje sam mogla vidjeti konje. U mojem slučaju to je bila Ergela Višnjica. Tamo sam prvi put vidjela konje. Mnoga djeca, pa čak i odrasli imaju strah od konja, s obzirom na njihovu veličinu i razigranost. Ako čovjek ne pazi, može biti i vrlo opasno. No, ja se nikada nisam bojala. Prvi put sam konju prišla s tatom i tada se u meni i javila ljubav prema tim životinjama, kao i odluka da ću jednoga dana i ja jahati i imati svoga konja – prisjetila se Hana Žeravica.

SAMOSTALNO JAŠE VEĆ ČETIRI GODINE

Od tog dana, kaže, sve se počelo odvijati jako brzo. Tatin bratić kupio je konja, a ona je počela učiti o njima, o njihovoj naravi i držanju u sedlu. Pohađala je škole jahanja u Višnjici i Bjelovaru, a uvijek ju je pratio otac Marijan. Njemu uz bok bila je i kada je 2013. godine osnovan Konjički klub Virovitica, čiji su otac i kći članovi od prvoga dana. Tada je imala 14 godina i bila je dovoljno odrasla da počne samostalno jahati u sklopu kluba.

– Hana jaše samostalno već četiri godine. Njezin prvi samostalni konjički maraton “Bilogorom i Podravinom uz rijeku Dravu” zasigurno će joj ostati u neizbrisivom sjećanju, tim više što se radi o stazi dugoj oko 70 kilometara. Trajao je čak tri dana – ponosno ističe otac Marijan.

Za Hanu je to, kaže, bio jedan od najsretnijih događaja u životu.

– Jahala sam kobilu Alegru, vlasništvo Marijana Pokupića. Bila je to bijela kobila koju je jedno vrijeme jahao i moj otac, ali Alegra se jako priviknula na mene i ja na nju. Uskoro smo postale pravi tim – prisjetila se Hana svog prvog samostalnog konjičkog maratona koji je odradila „al pari“ sa svojim starijim kolegama, iskusnim jahačima koji su jahali konje uglavnom u svom vlasništvu.

Govoreći o izazovu jahanja, otkrila nam je i što je s padovima ili ozljedama koje se također događaju.

VAŽNO OSTATI SMIREN

– Padovi s konja su normalna pojava, svakom jahaču se to događa. Meni se dogodilo dvaput. Na svu sreću sve je prošlo bez većih ozljeda, sa svega nekoliko modrica po tijelu. To me nagnalo da opreznije jašem i pažljivije promatram teren. Pala sam kad je kobila jednom nogom dublje propala u zemlju. Da bi održala ravnotežu, jednostavno se ‘zabacila’ u stranu. Pala sam, ali unatoč boli koju sam osjetila, stisnula sam zube i izdržala stazu do kraja. Za to nisam zaslužna samo ja, nego i kobila koju sam jahala. Neki ljudi to možda i ne razumiju, ali “šaptanje konjima”, odnosno obraćanje konjima mirnim glasom na uho, vrlo su važni radi uspostave emotivne ravnoteže između jahača i konja – otkrila nam je Hana, te istaknula kako je odmah nakon pada smirivala kobilu riječima „ništa mi nije“ pa su uspješno završile maraton.

Da bi imala svoga konja na maratonu, Marijan joj je prije tri godine kupio tada trogodišnju kobilu Fidu. Od prvog trena su nerazdvojne, a Hana svaki svoj slobodni trenutak koristi kako bi se brinula o svojoj kobili.

– Ne moram vam posebno objašnjavati koliko mi je teško kad zbog svakodnevnih školskih obveza ne mogu često odlaziti iz Virovitice u Podgorje da bi bila s Fidom, brinula se o njoj, hranila je, timarila i češljala, jer konj, kao i ljudi, zahtijeva svakodnevnu pažnju i ljubav. Tu opet uskače moj otac Marijan. Ne znam kako bih bez njega – priznala je Hana, srednjoškolka koja završava školovanje za komercijalisticu u Strukovnoj školi u Virovitici, a nakon toga planira upisati fakultet.

– Koliko ću tada imati vremena za Fidu, ne želim niti razmišljati, ali znam da ću svaki slobodan trenutak provesti brinući se o njoj i uživati na njenim leđima – dala si je obećanje Hana.

PRVA ETAPA “ŽIVOTNOG MARATONA” Želi promovirati konjički sport u Hrvatskoj

Konjaništvo u Virovitici je briga, ali i neizmjerno zadovoljstvo članova konjičkih klubova. Sudeći po Marijanu Žeravici i glavnoj protagonistici ove naše priče, njegovoj kćeri Hani, ta će ljubav i briga trajati još jako dugo.

– Ovo je samo prva etapa mog “životnog maratona”. S vremenom kada uz vještinu jahanja budem bila i više upoznata s problematikom konjičkog sporta u Hrvatskoj, zasigurno ću odvojiti veliki dio svog slobodnog vremena kako bi s drugim timovima i pojedincima pridonijela da konjički sport u nas dobije mjesto koje zaslužuje – poručuje Hana.

Sigurni smo, budući da uspješno “šapće konjima”, da će svojom ljubavlju i upornošću prema ovim životinja puno toga korisnog i važnog došapnuti i – ljudima. (www.icv.hr, bs, foto: M. Rođak)

[g-gallery gid=”588525″]