Brijačnice su nekad bile središte života, a u njih su mnogi dolazili po navici, pa čak i kad nisu imali potrebe za šišanjem ili brijanjem. Nije ni čudo jer otkad je svijeta, od tada je i brijačnica.

Neki podaci govore da su se prve brijačnice pojavile početkom brončanog doba u Egiptu, te da su tada brijači bili vrlo cijenjeni ljudi. Ta tradicija se nastavila i kasnije kada su “brice” proširili spektar svojih aktivnosti pa su osim šišanja i brijanja mogli izvlačiti bolesne zube i pružati pomoć pri ozljedama i lomovima. Kako je vrijeme odmicalo brijači su sve više postajali samo brijači, ali brijačke radnje i dalje su ostajale odlična mjesta za dobivanje svježih informacija, borilišta za polemičare, tereni za tračanje, pa čak i “male sabornice”. U brijačnicama su svi imali pravo glasa i mogli iznijeti svoje mišljenje, a tko zna, možda su i neke važne odluke potekle upravo iz brijačnica jer u njih su dolazili baš svi koji su imali kosu ili bradu, a ‘dlake nisu imali samo na jeziku’.

I u našoj Virovitici brijačnice su imale posebno mjesto u životu naših žitelja, a oni stariji Virovitičani zacijelo se još sjećaju davnašnjih brijačnica kod Tone Moslavca preko puta ‘pošte’ ili kod majstora Klira na nekadašnjem Gradskom korzu. Vjerojatno je najsvježije sjećanje na poznatog brijača, pokojnog Martina Domšića i njegove brijačnice kod crkve. U njoj su zanat ‘ispekli’ mnogi brijači, a jedan od njih je i naš sugovornik, Martinov nećak, umirovljeni brijač Milan Fadljević, popularno zvan Mića. Njegovu “butigu” pokraj “hotela na čekanju” u Virovitici, preuzela je kćer Klaudija, ali Mića je uvijek tu negdje u blizini da pomogne ako treba ili udijeli neki koristan savjet.

– Brijača iz brijačnice možeš izuzeti, ali brijačnicu iz brijača vjerojatno nikad – kroz smijeh nam je rekao Mića ispričavši nam ukratko svoju povijest, život u rodnom Levinovcu i Slavonskoj Pivnici, pa potom u Virovitici, Koprivnici i u Zagrebu.

– Eto 70-ta je “na leđima”, ali sjećanja su još svježa. Levinovac je tada bio “na kraju svijeta” i ako si želio ostati tamo mogao si se samo baviti poljoprivredom. Tako je nekako bilo i sa mnom jer sam se imao namjeru školovati za agronoma, no slijedom okolnosti životni put me ipak usmjerio prema brijačnici u kojoj sam eto doživio i umirovljenje. Roditelji su mi bili poljoprivrednici, a bilo nas je sedmero djece. Sve su nas othranili i odškolovali zbog čega sam im neizmjerno zahvalan. U to vrijeme razmišljalo se uglavnom kako završiti svoj zanat i postati “svoj čovjek”, a ja, pošto se nisam uspio upisati u poljoprivrednu školu, otišao sam u brijače, školovao se u Virovitici, Koprivnici i Zagrebu, a svoja prva značajna brijačka iskustva doživio sam šegrtovanjem kod svog ujaka Martina Domšića. Nakon odsluženja vojnog roka, a s obzirom da u Virovitici tada nije bilo mnogo toga, put me odveo u Koln u Njemačkoj gdje sam radio kod jednog privatnika koji je u svom resoru imao šest lijepih salona. Mogu reći da mi je rad tamo značajno učvrstio znanje, ali dao i poriv da imam nešto svoje. Spletom okolnosti sreo sam tih dana virovitičkog brijača Vladimira Graceka koji je iznajmljivao svoju brijačku radnju kod Željezničkog kolodvora u Virovitici. Prihvatio sam prijedlog, vratio se u Viroviticu, uzeo u najam radnju, ovdje se i oženio, a tih 70-ih godina se uistinu lijepo i mirno živjelo, tako da nikad nisam požalio što sam se vratio – prisjetio se svojih početaka naš sugovornik Mića.

Prebirući svoje sretne trenutke života sa suprugom Dragicom, došao je i do 1983. godine kada je postao vlasnik sadašnjeg frizerskog salona u Virovitici.

Početkom 80-tih došlo je vrijeme da imam nešto svoje, tako da sam otvorio lokal na lijepoj lokaciji, a drago mi je da je moja kćer Klaudija, sada nakon mog umirovljenja preuzela “dirigentsku palicu” i da sve dalje funkcionira kako treba. Od tada je osnovno znanje o ovom poslu u mojoj radnji dobilo puno budućih brijača, bilo da su tu bili naučnici ili stalno zaposleni, a neki od njih otvorili su i svoj obrt u Virovitici i dalje, što mi je jednako važno kao i moj osobni uspjeh, jer uvijek sam smatrao da nije dovoljno samo raditi, nego svoje znanje prenijeti i na druge, te ih usmjeravati prema ovom vrijednom obrtu – naglasio je Fadljević.

Velik dio svog vremena proveo u Obrtničkoj komori u Virovitici kao “šef” frizerskog ceha, a svoje znanje prenio na mnoge mlađe frizere i frizerke.

– Mi stariji brijači dali smo im osnovnu obuku i smjernice, a sve ostalo sljeduje vremenom, jer dobiva se rutina, preciznost, brzina i naravno kvaliteta obavljanja posla. Ne mogu zaobići a da ne napomenem da su nekada muške frizure bile daleko jednostavnije, a radilo se o tzv. klasičnim frizurama. Sedamdesetih su i muškarci nosili duge kose, a šišali smo ih uglavnom kad su kretali u vojsku, a do tada tek prikraćivali frizuru. Oni stariji šišali su se klasično. Kako se mjenjala moda tako su se mijenjale i frizure. Početkom 80-tih nosilo se sve kraće i kraće, ali započele su i razne u to vrijeme čudne “punk” i “New wave” frizure. Nekako je to išlo uporedo s muzikom, a tako se nastavilo i dalje, a o tome kakve su frizure i brade danas, više mogu posvjedočiti moji mlađi kolege koji uređuju mušterije. No ipak, nekako mi se čini da se u modu ponovo lagano vraćaju klasične frizure, ili mi se samo čini. U svakom slučaju, jednostavno je oduvijek bilo lijepo, a takvo šišanje ne traje dugo – rekao nam je ovaj novopečeni umirovljenik koji nas je nakon razgovora proveo salonom koji mu se nalazi tek nekoliko metara od dnevnog boravka, pa mu, kako je rekao neće biti teško katkada navratiti treba li tko što.

– Uvijek sam na raspolaganju svojoj kćeri i drugim djelatnicima ovdje, ali obećao sam im da neću previše dosađivati, a uostalom i zaslužio sam da zajedno sa svojom suprugom Dragicom uživam u ovom mirnijem i manje stresnom načinu života koliko je to god moguće – rekao nam je na kraju posjeta, naš sugovornik Milan Fadljević – Mića.

(www.icv.hr, bs, foto: B. Sokele)