U kažnjeničkoj koloniji kratka je priča Franza Kafke prvi put objavljena 1919. godine. U njoj se Kafka osvrće zasigurno na veliki rat koji je netom završio, a čiji je završetak označio kraj jednog razdoblja krvave povijesti ljudskog vijeka, i početak drugoga, međutim, on to čini na sebi tako svojstven način, nikada ne adresirajući direktnim paralelizmom, alegorijom ili usporedbom rane svoga vremena, već uvijek vješto i, možda sasvim slučajno, gotovo dječje nevino, izmiče svakom pokušaju kompletnog i preciznog tumačenja. Bilo bi stoga krivo uopće pokušati uprijeti prstom u ono što je pisac htio reći, jer bismo tada sasvim sigurno otkrili da nam je značenje spretno iskliznulo i već bježi nekim drugim smjerom. Zato se nametnulo kao velika kušnja adaptiranje ove priče u dramski tekst, ostavljajući adaptatore u vazda promjenjivom plesu između nemalog broja potencijalnih  usmjerenja – primjerice, drama jednog čovjeka u tranziciji između sistema, ili sukob starog i novog sistema, ili pitanje – postaje li čovjek koji postupa nečovječno više ili manje čovjekom – ili pak licemjerje svjetonazora zapadne civilizacije. Kako postavljanje kazališne predstave ipak traži određeni fokus za koji je potrebno ne samo kušati materijal, već i ući mu pod rebra i utočiti se u njegov krvotok, što nije nimalo lak zadatak s ovako veličanstveno složenim predloškom, odlučeno je da ćemo se njime koristiti kao nacrtom, baš kao što se Oficir iz priče u namještanju Stroja koristi nacrtima svog voljenog Starog zapovjednika – brižno i s puno ljubavi, dok naša predstava, naš stroj, ne dobije vlastitu volju, konzumirajući nas potpuno. A mi ćemo mu, baš kao i Oficir, to i dopustiti. Hoćemo li naći prosvijetljene na pola puta – ostaje za vidjeti.

K tome valja spomenuti i zaigranost, koja se pokazala kao najbitniji postupak u radu na predstavi, i to upravo preko korištenja lutke. Odlukom da predstavu ne radimo glumački realistično, dokumentarno, a opet niti da uz pomoć lutke pokušavamo reproducirati realizam, otvorio se neobičan međuprostor. Naime, odlučili smo se za suigru između ta dva načina, s uvjerenjem da se negdje u prostoru između glumačke igre i lutkarske igre skriva ključ koji će našu predstavu približiti izvornom predlošku, na razini dubljoj od puke reprodukcije sadržaja pripovijetke, na razini gotovo dječje nevine i maštovite igre, a što je najveća i toliko puta često predviđena odlika pisma Franza Kafke.