Vinil se vraća, a gramofonske ploče ponovno postaju tražena roba. Tome u prilog govori i činjenica da je u prošloj godini prodaja LP-a porasla za više od 50 posto, a prošle je godine u SAD prodano oko 42 milijuna ploča, što je 45 puta više nego je to bilo prije otprilike 15 godina.

Gramofonske ploče bile su jedan od prvih medija prenošenja zvuka, a za to je zaslužan u prvom redu izumitelj gramofona i ploča od tvrde gume, a ubrzo i od šelaka Amerikanac njemačkog porijekla Emile Berliner i njegov brat Joseph.

Od tada pa na ovamo gramofonska ploča je bila neprikosnoveni medij. Kada je riječ o pravim diskofilima, bila je i ostala, jer ti pravi znalci i ljubitelji vinila u svoju su kolekciju uvrštavali uglavnom gramofonske ploče, a tek po potrebi neke druge medije. Gramofonska ploča je do pojave audio kaseta bila jedini medij za širu potrošnju, a moglo ih se kupiti svuda, pa čak i na kioscima, no ako ste željeli originale morali ste posegnuti put Engleske ili Njemačke, a o SAD-u da i ne govorimo.

Ploče su se čekale i po nekoliko mjeseci, a kada je stigla, okupilo se kod tog sretnika pola grada, da je vide, čuju i uzmu u ruku. U ovoj našoj priči nećemo razgovarati s nekim iz generacije pedesetih ili šezdesetih, nego ćemo doći do kraja sedamdesetih, točnije 1979. kada je rođen junak naše vinilne priče Leopold Siniša Škrinjarić ili kako ga svi uobičajeno zovemo – Leo.

Iako je rodom iz Suhopolja, Leo već izvjesno vrijeme živi u prigradskom virovitičkom naselju Koriji gdje, uz najdraže osobe, ima i dvije svoje prostorije gdje, ako nije na svom novinarskom poslu, boravi veći dio vremena.

Jedna od tih prostorija namijenjena je za slušanje glazbe i naravno izvođenje Leovih DJ majstorija. Druga prostorija je pak elektro radionica i skladište mnogih električnih uređaja, nećemo ih pokušati nabrojati jer bi nam trebao cijeli dan.

– Dobro došli u moj “private shelter”, što bi po domaći rekli – sklonište u kojem radim ono što najviše volim, uživam u dobroj glazbi, pokušavam učiniti i nešto svoje i ono što je najvažnije, ufuram se u taj svoj divni svijet vinila u kojem sam zaštićen od svih nedaća, luđačkog tempa života, ljudskih gluposti i zločestoće, svega onog što ne valja – rekao nam je Leo i otkrio kako je uopće do svega toga došlo, jer okidač je svakako trebala biti ljubav prema glazbi.

– Moj otac je bio pravi roker, a to svoje iskustvo prenio je i meni. Sjećam se da smo imali gramofon “Tosca” na kojoj mi je puštao ploče od Rolling Stonesa, Creeedence-a, Elvisa, Jimmy Hendrixa. Sve sam to totalno upijao, a ono što me se najviše dojmilo je pjesma Apache i sastav iz ranih 60-tih The Shadows. Radi se o vjerojatno jednoj od najpoznatijih skladbi svih vremena, u potpunosti je instrumentalna, a glavnu riječ u njoj drži električna gitara Hank Marvina. Tu sam prvi put kao klinac shvatio što je to stereo. Kasnije sam čuo i prvi kvadrofonijski album The Dark Side of the Moon grupe Pink Floyd i dosta drugih materijala iako sam bio desetak godina star. Iduća prekretnica mi se dogodila tamo negdje 1990. godine kada sam u Suhopolju u disco klubu čuo Orinco Flow od Patricie Brennan, odnosno Enye. Prvi put sam tamo čuo kompaktni disk koji za razliku od loših kazeta i gramofona na čiji si pick up često trebao staviti neku kovanicu da ti igla ne pleše po ploči, nije imala šuštanja, šumova i sl. Napominjem da su se i tada radile vrhunske gramofonske ploče, ali bile su nam nedostupne i za njih nismo imali novca. Osim toga redovno sam pratio i program na nekim omiljenim radio postajama, a s obzirom da od malena volim elektroniku i radio tehniku, dosta toga sam si sam napravio. Tako da i sad npr. imam uređaje i antenu preko koje mogu slušati radio postaje koje god želim – rekao nam je Leo i poveo nas u svoju radionicu gdje smo se nagledali svakakvih čudesa i slušali neke radio postaje za koje nismo znali ni da postoje.

– Upravo sam na tim posebnim radio postajama pratio i nove smjernice u glazbi, ali isto tako čuo i sve ono što sam u osamdesetima preskočio jer smatram da su osamdesete glazbeno najplodnije godine, pogotovo kada je riječ o pop glazbi. Ono što sam čuo, htio sam kad tad imati i to sam postigao pa sada imam na tisuće i tisuće gramofonskih ploča, ali i svih ostalih medija, pa čak i magnetofon kolutaš kojeg sam neispravnog kupio za neznatne novce. U njega sam uložio puno truda i znanja pa sada imam nešto što uistinu vrijedi – kaže Leo koji uglavnom i kupuje nespravne uređaje, popravlja ih, dodatno opremi i kreira vrhunsku opremu. 

– Taj širi dijapazon uređaja i medija omogućio mi je pristup u sve glazbene pore, a tada je uslijedio početak još jedne moje strasti za koju bih slobodno rekao da je usputna, a to je da svoje zadovoljstvo u glazbi podijelim s drugima. Osim što sam nekad znao “našarafiti” uređaje da čuje pola ulice, imao sam i jednu malu, doduše piratsku radio postaju koja nije smetala niti jednoj drugoj postaji. No to nije bilo dovoljno, jer htio sam da na neki način dam i neki svoj doprinos stvaranju glazbe. Nisam skladatelj niti instrumentalist, ali mislim da imam dobro uho i dobar osjećaj za ritam, tempo i dinamiku, pa sam postao i DJ. Jednostavno uživam, kao što mi to velimo, umiksavati glazbu, pronalaziti neku zajedničku notu, povezivati glazbu i glazbenike, pa čak i glazbene stilove i vremena iz kojih dolaze. Redovna mi je stvar umiksati neki rock, blues ili pop standard 70-ih ili 80-ih sa glazbom ovog vremena, mada baš i nisam siguran koja je to ubiti glazba našeg vremena – kaže Leo i dodaje: 

Iako pripadam nešto mlađoj generaciji, ali ne premladoj, držim da je većina dobre glazbe ostala u prošlom stoljeću. Upravo je to i najvažniji razlog zašto redovno posegnem za uspješnicama iz tog vremena, bilo da radim svoje emisije na ICV radiju ili Radio Osijeku, bilo da odradim koju gažu na javnim mjestima i lokalima. Držim da je upravo to i moj glavni imidž – povezivanje glazbe kroz vrijeme radi dobivanja željenog produkta jer moramo znati da je sve došlo od bluesa, jazza i rock and rolla –  objasnio nam je svoju nit vodilju Leo, mladi starac ili stari mladić jer 43 godine koliko broji nije ni puno ni malo, reklo bi se neka sredina puta, no svatko onaj koji ga poznaje, pita se kako mu je uopće 24 sata dnevno dovoljno da bude toliko “rasprodan”, a opet “svoj”.

– Tako funkcioniram godinama i u kući i na poslu kao novinar HRT-a, ili kao DJ i kao majstor za popravak svojih uređaja. Naravno, uvijek se nađe malo prostora i za druženje uz koju čašu, a ponekad i flašu dobrog piva, ali uvijek uz dobro društvo i dakako, dobru glazbu. Elektronika, elektrotehnika i glazba je u biti simbioza koja čini moj život i mene takvog kakav jesam i slobodno mogu reći da sam našao i da živim ono što najviše volim – rekao nam je Leo, istaknuvši na kraju našeg razgovora zašto su mu baš gramofonske ploče najdraže od svega.

– Gramofonska ploča ima svoj oblik, veličinu, omot ili album sa fotografijama. Na njoj se uistinu vidi vrhunska izrada, besprijekornost i preciznost. Ne bi vjerovali ali ima i svoj miris i ono najvažnije, ima svoj “štih” jer ipak je ona najjači medij preko kojeg od davnina glazbenik komunicira sa slušateljem. Stoga je toplo preporučam svima onima koji žele vrhunski doživljaj slušanja glazbe – zaključio je na kraju našeg druženja kolega novinar Leo Škrinjarić. 

(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele)