Novinari, foto reporteri, kamermani, fotografi i slični ‘stvorovi’ spadaju u skupinu koja je stalno „s druge strane objektiva“, pa ih je rijetkost vidjeti na nekim fotografijama, stranicama i ostalom. Većina njih bi za sebe rekli „nisam fotogeničan“, a tome se ne treba ni čuditi jer posebno kada govorimo o fotografima, oni su zabilježili bezbroj trenutaka i portreta, sreću i tugu, harmoniju i kaos. Ne govori se uzalud da „slika govori više od 1000 riječi“, ali ovisno tko fotografira, laik ili profi fotograf.

Jedan od onih u Virovitici za kojeg kada ga netko vidi, odmah zna da je fotograf i bez da ga poznaje je afirmirani i prepoznatljivi virovitički autor umjetničke i ine fotografije Rudi Vanđija. Iza njega je gotovo četiri desetljeća rada nebrojeno samostalnih i grupnih izložbi, a o fotografijama koje se broje na stotine i stotine tisuća da i ne pričamo. Njegove fotografije objavljuju brojni listovi, časopisi i internetski portali.

E sad, kako za nekog znati da je fotograf. Obično nikad nisu ušminkani, čak ni solidno obučeni, ali na leđima nose torbe u kojima su skupocjeni fotoaparati, objektivi, stalci i pitaj boga što sve ne. Neki od njih često na remenu nose samo fotoaparat jer žele biti što brži kada uoče neki detalj koji se dogodio sad i više nikada. E takav je Rudi, fotoaparat na ramenu, uvijek šilterica na glavi i stalno u pokretu. Takvog smo ga zatekli u gradu jer je „lovio“ neke zanimljive trenutke, ali nagovorili smo ga da malo stane, odmori i ispriča nam ono što ne znamo.

– Ma eto me skoro u 60., kome bih ja mogao biti zanimljiv – rekao je u svom uobičajenom stilu, no to smo naravno zanemarili, naručili kavu i “prošetali” malo vremenom do dana kada je Rudi bio mlad i zurio u „Smajin izlog“ (Foto Sudarević, na mjestu današnjeg caffe bara „Melon“, op.a.) i gledao uistinu kvalitetne fotografije.

– Jednostavno sam bio opčinjen što sve može učiniti fotoaparat u rukama majstora kada fotografira i kada razvija film, jer znamo da se to nekad radilo analogno, a ne kao sad digitalno. To je zasigurno bio i najveći okidač da i sam krenem s tim. Tamo negdje 1975. sam za krizmu dobio prvi fotoaparat njemačke proizvodnje Bereta s 36 snimaka i tako sam krenuo u taj divni i neobični svijet fotografije. Fotografi, kao uostalom i drugi umjetnici, svijet vide na svoj način. Kao što je Cesarić vidio „Malu voćku poslije kiše“ ili Leonardo svoju Mona Lisu, tako i fotografi, od onih najvećih do onih lokalnih, gledaju ljude i događaje svojim očima uprtima u objektiv – rekao je Rudi koji je svoje prve fotke napravio kao učenik OŠ Vladimira Nazora u Virovitici.

U to vrijeme u školi je bio foto klub čiji je bio član, a kasnije i voditelj, sve pod paskom nastavnika i znalca u fotografiju, sada na žalost pokojnog Zlatka Satlera.

– Vjerujem da je i on bio taj koji je dosta zaslužan što sam se nastavio baviti fotografijom. Nekada kada si fotografirao, pa potom razvijao film i pravio fotografiju u foto laboratoriju bio je izniman doživljaj. Danas kada je era digitalne fotografije za taj osjećaj smo pomalo zakinuti. Nema onog uzbuđenja jer odmah vidimo šta smo snimili, a ako smo nešto i zabrljali ili hoćemo poboljšati, odemo na “fotošop”. I to treba znati i oni koji to danas rade imaju odlične kreacije i fotografije, no nema onog “filinga” kao kada ste u nekom svom foto studiju, buljite pod slabim svjetlom u nešto što ste zabilježili i želite da to „nešto“ ostane iza vas. No, bilo kako bilo, duže sam u digitalnom svijetu, nego sam to bio u analognom, pa se dakle usmjerimo na to – rekao nam je Rudi koji je dugogodišnji djelatnik Opće bolnice Virovitica, te od 80-tih godina obavlja mnoge tehničke poslove, između ostalog i fotografiju.

Na početku je fotografirao događaje, objekte unutar bolnice, ljude, no kasnije je fotografija pomogla i u liječenju.

– Te 1988. je tadašnji liječnik Jovan Sivački iz SAD-a donio prvo računalo namijenjeno za snimanje Ultrazvuka. Bilo je tu dva ekrana i montiran fotoaparat koji je snimao sliku ultrazvuka s ekrana. S obzirom da se u to vrijeme nije mogla printati snimka, izrađivao sam fotografije koje su bile formata razglednice i koje su pripadale određenom pacijentu. U to vrijeme je to bila vrlo značajna i inovativna stvar ovdje kod nas – prisjetio se Rudi svojih početaka u bolnici, a koji je kao i većina drugih građana tada imala nešto preče na pameti – Domovinski rat.

Naime, Rudi se odmah uključio u 50. samostalni bataljun, a poslije toga 127. brigadu HV u IPD grupu pod zapovjedništvom Željka Obadića.

– Bili smo tu fotografi i fotoreporteri: Brko, Gazda, Galina i ja koji smo pratili događaje na terenu, bilježili važne informacije, pisali priče o ljudima i izvješćivali bojovnike, ali i ostale građane o svemu tome. Unutar 127. imali smo i novine „Hrvatski bojovnik“, a naši prilozi su u to vrijeme redovno bili objavljivani i u „Virovitičkom listu“. Vjerujem da mi je to bio naj izazovniji i najneizvjesniji dio života, a tad smo bili između 20 i 30 godina uglavnom –  prisjetio se Rudi, a u isto vrijeme prelistavali smo fotografije naših bojovnika iz Domovinskog rata, među kojima na žalost mnogi nisu živi. Neki su skončali u ratu, a neki poslije, od posljedica tog zla.

Fotografije se mogu vidjeti u stalnom postavu muzeja, a nalaze se i u arhivskoj građi, te na stranicama brojeva „Virovitičkog lista“ i svakom su dostupne. Naravno, ako nekoga nešto zanima može se slobodno obratiti Rudiju koji sve fotografije čuva u svojoj arhivi.

Rudi je danas vrli fotograf, suprug, otac dvije kćeri i djed svojim unucima, te još uvijek radi, no uskoro će, kaže, u mirovinu. A što će onda raditi, retorički je upitao, iako smo naravno znali što će. Neće valjda voziti auto trke, raditi će ono što najbolje zna i najviše voli – fotografirati.

– Kada odem u mirovinu moći ću se maksimalno posvetiti svojoj obitelji, prijateljima, ali i fotografiji, snimanoj okom umirovljenika – našalio se, no mi jako dobro znamo da njegovo oko još uvijek dobro vidi, a ruka mu je mirna kod okidanja.

– Vjerujem da će to biti nova era mog života s fotografijom, a također da ću tu moju ljubav moći podijeliti i s mojim sugrađanima, te svima onima koji cijene „sedmu“ umjetnost.

(www.icv.hr, bs, Foto: arhiva, B. Sokele, K. Toplak)