Čast da ove godine bude dobitnik najvećeg priznanja, Zlatne plakete „Grb Grada Virovitice“ za životno djelo pripala je umirovljenom doktoru veterinarske medicine i jedinom živućem učeniku violine glazbenika Jana Vlašimskog, 96-godišnjem Ivanu Kovačeviću iz Virovitice.

Posjetili smo ga u njegovoj obiteljskoj kući u Ulici Tina Ujevića ili kako naši stari Virovitičani kažu, „na Suvari“. Ivan nas je srdačno dočekao, a ovo veliko priznanje koje je dobio za svoj dugogodišnji rad i više ga je nego obradovalo.

– Zaista sam ugodno iznenađen, ovo je kruna svih priznanja za moj rad. Istina je da sam u mirovini od 1991. godine, ali od violine se nikada neću umiroviti jer svako malo je uzmem i zasviram ponešto iz svog bogatog repertoara – rekao nam je naš sugovornik, za one koji to ne znaju, vrlo cijenjeni doktor veterinarske medicine koji je svojim znanjem i umješnošću spasio od smrti mnoge bolesne domaće životinje, omogućio da na svijet donesu veliki broj mladih, ali isto tako pridonio i sprječavanju širenja opasnih životinjskih bolesti.

VETERINA ŽIVOTNI POZIV

– Suzbio sam četiri zoonoze, svinjsku kugu, slinavku i šap. Općenito bio sam maksimalno posvećen svom poslu jer mi je veterina bila u svakom slučaju na prvom mjestu. Kada sada u poznim godinama razmišljam o svom životu, smatram da sam najveći dio sebe dao upravo toj profesiji. Više od pet desetljeća za mene nije bilo određenog radnog vremena, a najteže veterinarske poslove često smo radili i pod oskudnim svjetlom svijeće.

Da ne govorim da se na teren išlo zaprežnim kolima, biciklom, čak i pješice, jer zdravlje životinja bilo je presudno ne samo za njih, nego i za nas ljude – rekao je s neskrivenim ponosom ovaj „veterinar od glave do pete“.

No, naši Virovitičani, posebice oni mlađi, znaju ga kao glazbenika, perjanicu glazbe na našim prostorima. Prisjetio se svojih početaka.

JAN VLAŠIMSKY – STROG, ALI PRAVEDAN UČITELJ

– U tadašnju glazbenu školu koja je bila u Gradskom dvorcu u Virovitici krenuo sam kod glazbenika Jana Vlašimskog 1932. godine. Imao sam tu čast i zadovoljstvo da mi je upravo on bio učitelj violine, a sada imam i tu privilegiju da sam njegov jedini živući učenik. Sjećam ga se i dan-danas. Bio je izrazito strog, a na njegovom licu se nije mogao vidjeti smiješak. Možda se uopće i nije smijao ili se smijao u sebi. Znam da je bio vrlo pošten i iskren, što je u nekim slučajevima značilo da je učeniku znao reći: „Oprostite, ali vi niste za glazbenika.“ Na svu sreću ja nisam bio jedan od tih, jer sam zaista od samog početka zavolio i glazbu i violinu – priča nam I. Kovačević.

VIOLINU RADIO ISTI MAJSTOR KAO I VLAŠIMSKOM

Kaže kako se može pohvaliti i time da posjeduje istu violinu kakvu je imao i Jan Vlašimsky. Doduše, njegova je šest godina mlađa. Radi se o violini iz 1907. godine majstora Josefa Lidla iz Brna u Češkoj, priča nam Ivan, nakon čega je zasvirao poznatu „Suzu za zagorske brege“. Zaključili smo da ga njegovi stari prsti još nisu izdali i iako malo drhture i stvaraju prirodni tremolo, još uvijek točno pogađaju svaki ton.

– Neke stvari se nikada ne mogu zaboraviti, pogotovo ako s vremena na vrijeme sviraš. Danas sviram sam, a dugo vremena sam svirao u raznim orkestrima, kao i s klavirskom pratnjom naših profesora glazbe, Svetlanom Relić i Pericom Mihaljevićem iz Virovitice – rekao je prisjetivši se pritom i svojih prvih glazbenih sastava.

SVIRAO I STEPINCU

Već u drugom razredu glazbene škole, oko 1934. godine, svirali su na kongresu u hotelu Lazić. Jedan od gostiju, sjeća se, bio je i Alojzije Stepinac.

– Sa mnom su još u orkestru bili i Pavoković, Grčić i Petrović. Poslije toga su se koncerti samo redali. Put veterine odveo me i u Donji Miholjac, gdje sam također svirao u glazbenom sastavu s tamošnjim žiteljima Slavkom Bančićem i prijateljima. Za to me vežu lijepi trenuci, jer smo svake subote i nedjelje u tamošnjem parku svirali za tadašnju mladež. Bilo je to pedesetih godina, a moglo se čuti dosta evergrina, starogradske i narodne glazbe, klasične glazbe, jazza, svega pomalo. Moram priznati da su mi najdraži bili odlomci iz poznatih opera i opereta, što i dan-danas rado zasviram – kaže.

ZAHVALJUJEM SVIMA KOJI ME ZOVU SVIRATI

Ivana Kovačevića nebrojeno puta vidjeli smo na raznim glazbenim zbivanjima u našem gradu, bilo da se radi o događajima Glazbene škole Jana Vlašimskog, Češke besede Virovitica, umirovljeničkih i inih događaja u gradu povodom raznih svečanosti i manifestacija. Ivan i njegova violina uvijek su pri ruci, što ga posebno ispunjava ponosom.

– Drago mi je da me se ljudi sjećaju i da me rado zovu. Ne samo u Češkoj besedi od koje sam dobio barem stotinu priznanja, nego i drugi, a kao što sam i na početku rekao, ovo priznanje Grada Virovitice zasigurno mi je najvrijednije priznanje od svih i hvala im na tome – zaključuje Ivan Kovačević.

(www.icv.hr, bs)