Virovitičani ponosni na svoje korijene, 25 godina uspješne glazbene karijere, dosadašnjih 10 objavljenih studijskih albuma (i tri u pripremi), bezvremenske hitove kao što su “Tango”, “Saturn”, “Slatke suze, gorka ljubav”, “Nama se nikud ne žuri” i suradnje s renomiranim imenima hrvatske glazbene scene – pogađate riječ je o virovitičkoj grupi Vatra.

Nedavno objavljeni četvrti singl “Kako smo glupi” s novog, još neobjavljenog albuma bio je odličan povod za razgovor s frontmenom grupe, ujedno autorom glazbe i teksta – Ivanom Dečakom.

U više od dva desetljeća dugoj karijeri Dečak ističe kako je svega nekoliko pjesama napisao onako “u dahu”, u improviziranom studiju unutar četiri zida vlastitoga stana. Pjesma zvučnog naziva “Kako smo glupi” nije jedna od njih. Upravo su nas naziv i refren novoobjavljenog singla potakli da ovog talentiranog Virovitičana upitamo nešto više o samoj poruci pjesme.

– Čitav proces nastajanja nove pjesme inspiriran je vremenom i prostorom u kojemu živimo. Imam osjećaj da je došlo do masovnog “zaglupljivanja” društva – ljudi su sve više površni, idu kroz život ne mareći za detalje, a upravo su ti detalji ono što naše bivanje čini ljepšim i bogatijim – govori Ivan Dečak, objašnjavajući nam nit vodilju pri pisanju nove pjesme.

BEZBRIŽNO DJETINJSTVO I IGRE DO KASNO U NOĆ

Iako danas živi u glavnom gradu Hrvatske, povratak u rodnu Viroviticu misao je koja mu ne izlazi iz glave, kaže. Pjevajući “Umjesto da se predamo i skupa kući vratimo” vratili smo frontmena grupe Vatra u neko bezbrižnije, mirnije razdoblje života kada je glavna okupacija bila trčanje za loptom ili po nepreglednim, slavonskim ravnicama.

Vrtićarac Ivan u društvu današnje partnerice Nine

– Prve asocijacije na djetinjstvo bile bi bezbrižnost, apsolutna sloboda i igranje do kasno u noć, sve dok nas roditelji ne bi zvali kući, sve dijametralno suprotno od djetinjstva današnje djece koja su na neki način “zarobljenici” malih ekrana i interneta – otvoreno progovara o problemu modernog doba, osvrnuvši se na prošle dane.

– Moje odrastanje u Virovitici bilo je prekrasno i svima bih poželio djetinjstvo kakvo je imalo cijelo to društvo s kojim sam „prijateljevao“. U naše vrijeme nije bilo modernih tehnologija, a i da ih je bilo – sumnjam da bi nas toliko okupirale s obzirom da smo živjeli “na ulici” i radili sve ono što je tadašnje klince oduševljavalo, a to je ponajviše igra – ističe Dečak, sa željom da mladima ukaže na prednost sazrijevanja u mirnijim sredinama poput Virovitice.

Bio je dijete kojega nije držalo mjesto, „100 na sat“, prepričava. Takav je dobrim dijelom i danas. Rezultat toga bile su mnogobrojne polomljene ruke i noge, opetovano nošenje gipsa, razbijena glava i šivanje. Kad si klinac, ne razmišljaš o posljedicama, samo bezglavo juriš, kaže.

Odrastanje su mu obilježila dva različita društva – ono osnovnoškolsko iz “Ribara” te ekipa koju je stekao nakon preseljenja u centar grada i dolaskom u Gimnaziju Petra Preradovića.

– Oba društva bila su mi iznimno važna tijekom odrastanja i dan-danas među njima imam drage prijatelje s kojima se, po povratku kući, dobro ispričam i popijem kavu – govori.  

Paralelno uz osnovnu i srednju školu Dečak je pohađao Glazbenu školu “Jan Vlašimsky” i trenirao nogomet, našalio se, u svim lokalnim klubovima koji su “nešto vrijedili”, počevši od NK Tvin, Mladosti 127. do NK Borac (op.a. današnji NK Virovitica). Ipak, ljubav prema glazbi njegovim je sazrijevanjem uzela maha i postala mu primarnim zanimanjem.

– Tamo negdje u 4. razredu srednje škole oformili smo današnju Vatru, napravili pjesmu i ušli u studio – tada me glazba u potpunosti obuzela i kopačke sam „objesio o klin“. Međutim, i dan-danas u Zagrebu dva puta tjedno igram nogomet s dečkima, a dobar dio ekipe čine upravo Virovitičani. Dakle, nogomet je još uvijek prisutan u mom životu, ali sada više kao svojevrsni ispušni ventil i bijeg od svakodnevice. A glazba, ona je postala moj stalan posao – osvrnuo se.

ŽIVOT U ZAGREBU I POVRATAK KUĆI

Ovaj svestrani glazbenik danas ima vlastitu djecu, točnije njih dvoje, koju zajedno sa životnom partnericom podržava, usmjerava i pokušava izvesti na pravi put. Odgojem novih generacija Dečak je osvijestio civilizacijski napredak koji je i više nego očit, kaže, uz problem ljudske površnosti opjevane u novom singlu.

– Čini mi se da su današnji klinci puno oprezniji i pametniji nego što smo to bili mi. Ne znam je li to do vremena u kojemu žive i informacija koje do njih dolaze nevjerojatnom brzinom, ali mislim da je za ove nove generacije sve manje primjenjiva fraza „mladi i ludi“. Kada sam ja kretao u osnovnu školu, išao sam naučiti čitati i pisati. Klinci danas dolaze u 1. razred s već usvojenim znanjem čitanja, pisanja i rješavanja pojedinih matematičkih zadatka – primjećuje Dečak.

Odrastanje pjevačeve djece u Zagrebu, tvrdi, nema veze s onim kako je on odrastao u Virovitici. Hrvatska je, htjeli mi to priznati ili ne, centralizirana i sve ono „prvo“ događa se upravo u Zagrebu. Ipak, biti prvi ne znači uvijek biti i bolji.

– Kada sam bio klinac, u goste su mi dolazili bratić i sestrična, Zagrepčani, koji su uvijek imali bolje fore ili stvari nego mi. Današnja situacija je nešto drugačija i Virovitica je sada lijep, razvijen grad, dobro povezan sa Zagrebom – rekao je Dečak i nadodao: – Razlika između dva grada je očigledna, ako ništa drugo onda barem u veličini. Međutim, kada dođem kući, još uvijek osjećam taj spokoj i mir manjeg mjesta, ljude koji se međusobno poznaju… Odem u grad i imam osjećaj da znam svakoga tko prođe pored mene. Danas živim u jednom zagrebačkom kvartu koji je toliko velik da znam samo bliže susjede. Ako odem dvije ulice dalje, ne bih prepoznao te ljude niti sam ih možda ikada u životu vidio – govori.

Pitanje o povratku u rodni grad primio je sa smiješkom, tvrdeći da o tome neprestano razmišlja. Ipak, njegove želje više nisu prve na listi prioriteta.

– Život naše djece događa se u Zagrebu. Ondje idu u školu, imaju svoje prijatelje, učitelje, izvannastavne aktivnosti… Ja sam im u svemu tome podrška, a ne netko tko svoje želje i potrebe stavlja u prvi plan. Možda negdje, u daljnjoj budućnosti kada klinci stanu na svoje noge, ne bi bilo loše vratiti se korijenjima, u mirniju sredinu – priželjkuje Dečak.

VANADIS I PECANJE U SLAVONIJI

Vrlo rado će se vratiti i u legendarni Vanadis, kada ovaj klub ponovo otvori svoja vrata. U tom “internetu zvanom Vanadis” proveo je dobar dio srednjoškolskih dana, prikupljajući sve važne informacije u tom životnom razdoblju.

– U to vrijeme bili smo blagoslovljeni što smo imali Vanadis, mjesto na kojemu je DJ puštao aktualnu glazbu, gdje smo upoznavali djevojke, prijatelje i ostale istomišljenike. Bend smo oformili na šanku Vanadisa – sa smiješkom prepričava Dečak.

– Za nas je to bio svojevrsni internet, tamo smo dolazili do nama bitnih informacija: koja cura je slobodna, koji bend ima koncert sljedeći tjedan, tko traži bubnjara, basista ili gitarista, tko ima pojačalo… – prisjeća se.

Danas kada ima svoj bend Vatra, u novom singlu pjeva o nemiru, stoga smo Ivana Dečaka upitali što je za njega mir.

– Imam nekoliko „ispušnih ventila“. Prvi su naravno moji klinci i naša igra na tepihu s autićima ili nogomet u podrumu kada pada kiša. U Slavoniji volim ići na pecanje, najčešće sam. Pecanje također podvodi ribolov na Krku. Krk je naša ljetna baza i apsolutna punionica baterija. Ondje selimo čim zazvoni posljednje školsko zvono pred početak ljetnih praznika i tamo smo sve do početka nove školske godine – kaže Dečak, otkrivajući kako mu sat koji mjeri puls na Krku prikazuje 60 otkucaja, a u Zagrebu je rijetko kada ispod 80.

U tom apsolutnom „zenu“ kada isključi racio, a uključi radio, frontmen grupe Vatra ne bira žanr jer bi to za njega kao glazbenika, kaže, bilo ravno samoubojstvu. Upija sve oko sebe i isto pokušava apsorbirati kroz glazbu koju stvara. Voli reći da Vatra spada među one nesvrstane bendove koji ne pripadaju ni u jednu od „ladica“.

– Nisam zaluđeni slušatelj jedne radio postaje. Za vrijeme gradske vožnje „prešaltam“ stanice sigurno 50 puta, a na nekima se zadržim svega nekoliko sekundi, samo da čujem što se događa i koja pjesma svira. Kada smo na putu, moji suputnici uglavnom dobiju slom živaca jer do odredišta promijenim radio stanica ne zna im se broj – našalio se Dečak, dodajući kako ne prebaci stanicu kada na njoj čuje Vatru.

LOŠA IZOLACIJA PODVODI DOBRU PJESMU

Inspiraciju za nove tekstove Dečak pronalazi svuda oko sebe, od života svojih prijatelja do okoline koja ga okružuje. Zagrebački kvart u kojemu živi prenapučen je i devastiran gradnjom, tvrdi. Oko njega se nalazi na stotine stanova s uglavnom lošom izolacijom, pa u šali zna reći da samo malo naćuli uši i čuje raznorazne teme, životne situacije…  

– Moglo bi se reći da živim u jednom inspirativnom kvartu. Osim što pišem i snimam u svom studiju, u posljednje vrijeme trčim i na tom trčanju događaju se čuda. Navire inspiracija, ideje, riječi i slike koje zabilježim u mobitel, a po povratku kući neke od tih slika prebacim u stihove. Treba reći kako je topla voda odavno izmišljena, točnije svi akordi su već iskorišteni, ali emocija je ta koja je najbitnija u procesu stvaranja i ako nju pogodiš – onda je to bingo! – objašnjava nam nastanak pjesama grupe Vatra.

Svojim tekstovima nikome ne nastoji biti savjetnik, već sam sebe filtrira kroz pjesmu. U većini njih pronalazi upravo sebe samoga, pa tako i u ovom novom, zvučnom stihu „O Bože, kako smo glupi“.

– Svakodnevno se nalazimo u situacijama kada stanemo pred ogledalo i kažemo si: „O Bože, kako smo glupi!“ Ja sam to učinio baš jučer ujutro, nakon tuluma kod prijatelja glazbenika gdje smo se porječkali oko neke pjesme, gubeći vrijeme na glupu raspravu koja nam u životu ništa ne znači. Kasnije smo se, naravno, svi pomirili, ali ujutro sam se probudio upravo s tom mišlju u glavi – prisjetio se nedavnih nesuglasica i zaključio: – Život je toliko užurban da ne stignemo ili ne želimo zaustaviti se, prodiskutirati i jedno drugome reći oprosti. Sve je tako jednostavno, a mi bespotrebno kompliciramo – završava.

Planova za budućnost je puno, govori Dečak. Vatra ove godine slavi 25. rođendan i većinu vremena provodi na putu uslijed velikog broja svirki. Paralelno su u studiju gdje dovršavaju svoj 11. studijski album, dok se istovremeno mixa album s velikog koncerta na zagrebačkoj Šalati koji treba izaći do kraja godine. Dovršen je i album remixeva koji moraju stopirati jer ne mogu izbaciti sve u isto vrijeme.

Kod ovih Virovitičana, članova Vatre, Ivana D., Marija Roberta K., Roberta K., Mihaela K. i Marija R., nikada nije dosadno, možda je baš zato i ovih 25 godina karijere proletjelo. Vatra, sretno dalje!

 (www.icv.hr, dj, foto: K. Toplak, N. Celio-Cega, M. Milin, ustupljene fotografije)