Ulaskom u mjesec studeni, blagdanom Svih svetih, u Hrvatskoj počinje i razdoblje sjećanja i posebnog pijeteta prema žrtvi Vukovara i Škabrnje. Ususret još jednoj obljetnici Dana sjećanja razgovarali smo s aktualnim gvardijanom Župe sv. Roka u Virovitici – fra Ivicom Jagodićem, koji je prije dolaska u Viroviticu u kolovozu ove godine čak 18 godina svoje službe proveo upravo u Vukovaru. On je, naime, zajedno sa svojom franjevačkom braćom vratio Vukovaru “ukradena” imena. U gradu heroja ovaj je franjevac ostavio dubok trag. Jedan od najistaknutijih svakako je postavljanje spomen-obilježja – popisa imena svih 2.717 vukovarskih žrtava na staklenoj stijeni u dvorištu Franjevačkog samostana ponad Dunava.

Tim popisom obuhvaćene su sve žrtve grada Vukovara, one koje su sudjelovale u obrani grada, ali i nedužne, civilne žrtve – svi koji su se zatekli u tom razdoblju u Vukovaru. Uvršteni su i oni koji su do 1994. i 1995. godine, ostavši u gradu, stradali na nasilan način ili pak naletjeli na nagaznu minu. Sva ta imena sada vječno gledaju svoj grad i Dunav jer, kako je napisao hrvatski novinar i pisac, Vukovarac Siniša Glavašević u svojoj zbirci “Priča o gradu”.

S cijelim projektom sastavljanja imena žrtava počeli ste u vrijeme došašća 2017. godine. Kako je izgledao jedan dan “na terenu” i tko je sve sudjelovao?

Naš prvi popis imao je 1005 osoba. Ideju za izradu cjelovitog popisa žrtava dao nam je fra Josip Šoštarić, koji je jednom prilikom rekao ako ga sami ne napravimo, nitko drugi to neće učiniti. Tako je krenuo cijeli projekt, u doba Božića kada su se mnogi Vukovarci vraćali u svoj grad, a samim time posjetili i crkvu. Kada je popis postavljen u hodniku samostana, Vukovarci su odmah prionuli u potragu imena nekih njima bliskih osoba. Napravljen je i kratki obrazac sa svim relevantnim podacima, poput datuma rođenja i datuma pogibije, načina pogibije, imena braće i sestara, roditelja – jedan identitet stradale osobe.

Nakon toga morali smo izići iz samostana i ići k svim slojevima grada i braniteljskih udruga. Okupili smo mladu ekipu studenata teologije koja je radila na bazi podataka, upisujući sve prikupljene podatke i usklađujući informacije s onima iz državnih ureda kako bi sve bilo vjerodostojno. Radi se o zaista mnogo popisa, svaka udruga imala je svoj popis. Tvornica Borovo, gdje je bilo jako puno namještenika i djelatnika – i oni su imali svoj popis s popratnim slikama poginulih.

Na popisu su mnoga imena – branitelja i civila, žena i djece, katolika, pravoslavaca, muslimana… Svaka ta priča nosi svoju težinu. Postoji li neka koja Vam se posebno urezala u pamćenje?

Svaka je osoba priča za sebe, u obliku romana. Koliko ima žrtava, toliko ima i priča. U sjećanje mi se posebno urezala priča branitelja koji nam je prstom pokazao na ime i prezime čovjeka koji je branio Vukovar. Naime, kada je poginuo, čovjek je vraćen u svoje rodno mjesto gdje ga svećenik nije htio pokopati jer je bio pravoslavac. Zahvaljujući inicijativi svojih nekadašnjih suboraca, osoba je ipak pokopana, a branitelji su još jednom pokazali kako su uvijek bili i ostali jedni uz druge.

Kakva je bila suradnja Vukovaraca od kojih ste crpili informacije? Jesu li ljudi voljni otvoreno govoriti o toj temi?

To su teme koje se ne otvaraju sa svakime i o njima se ne govori tek tako. Svi ti ljudi na ratne strahote gledaju kao na njihove pojedinačne, osobne traume za koje bi najradije voljeli da ostanu samo za njih i njihove obitelji. Međutim, kada se branitelji okupe u nekim svojim opuštenim druženjima, nakon sati i sati razgovora, priče same počnu izvirati i tako to kreće. Nikada nismo sjeli s ljudima razgovarati o ratnim stradanjima kao prvoj i jedinoj temi, uvijek je to išlo samo po sebi. Obitelji te slike drže duboko u sebi i potrebno je nešto više vremena da bi te iste slike „izronile“ na površinu i postale tema razgovora.

Raspolažete li podacima jesu li naknadno pronađeni posmrtni ostaci nekoga s popisa? Javljaju li se neka nova imena?

Sve se rjeđe danas pronalaze nestali. Tu i tamo identificira se pokoja osoba s popisa, a potragu uglavnom vode civilni uredi. Pojavljuju se neka nova imena u odnosu na već postavljeni broj. Od 2019. godine, kada je ploča postavljena, ima 15-ak novih osoba koje treba dopisati. Odlučili smo pričekati da prođe nešto više godina kako bi se dodatni popis ubacio u već postavljene ploče. Mi imamo svoju bazu podataka, arhivu koja uvijek ostaje unutar franjevačkog samostana, za one koji žele proučavati. Već je nekoliko relevantnih institucija tražilo da im ustupimo dokumentaciju, uvijek smo je rado podijelili.
Spomen-ploča mjesto je posebnog pijeteta na koje se dolazi s dubokim poštovanjem. Obilaze ga prije svega školarci u sklopu programa vezanih uz Memorijalni centar Domovinskog rata u Vukovaru. Jedno je od nezaobilaznih mjesta za posjetiti, uz Vukovarski vodotoranj i Memorijalno groblje.

Je li se to mjesto ustalilo u životima vukovarskih obitelji? Dolaze li ljudi odati počast svojim najmilijima tijekom cijele godine?

Popis svih žrtava je popis na kojemu se nalazi i ono ime koje je nestalo ’91., dakle nema ga, a kojemu njegovi najmiliji dođu ostaviti po jedan karanfil ili ružu. Lijepo je gledati kada se po završetku svete mise jedan dio ljudi odvoji i ide prema popisu žrtava jer će tamo ugledati ime i prezime nekoga svoga. Mjesto je to koje ih vuče – ne možeš tek tako proći kada znaš da je tu uklesano jedno tebi važno ime.

Kakav je osjećaj svim vukovarskim obiteljima, posebice onima koje nisu pronašle posmrtne ostatke svojih najmilijih, omogućiti mjesto gdje mogu donijeti cvijeće, zapaliti svijeće i pomoliti se nad svakim imenom? Je li Vam cijelo to iskustvo potaklo neke posebne emocije?

S naše strane prisutna je svojevrsna utjeha; samo slušanje tih ljudi na neki je način privrženost njima koji kroz to sve prolaze. To su oni isti ljudi s kojima su naši franjevci molili u podrumima dok je Vukovar bio napadan, a kasnije s njima prošli i progonstvo. Najviše što čovjek može izgubiti jest drugi ljudski život, to je nešto preko čega se ne može olako prijeći, stoga zajedno s njima prolazimo kroz sve faze – biti s našim vjernicima znači biti s njima i u dobru i u zlu, u radostima i žalostima. Kroz ispovijed ljudima dodjeljujemo oproštenje grijeha; to je ono što im puno pomaže da dođu do unutarnjeg mira, potrebna im je ta obnavljajuća snaga za život koji je pred njima.

Kako biste opisali vjeru ljudi u gradu koji je pretrpio takve strahote rata?

Kada svi ti ljudi danas pogledaju Vukovar, to je za njih svjetsko čudo. Prije svega, nisu vjerovali da će se ikada vratiti – za njih je to bila gotovo nemoguća misija. Ipak, nešto je u njima gorjelo, imali su veliku čežnju za svojim gradom koji je cijelo vrijeme bio u njima. Ne znajući kako i zašto, ljudi su ipak činili te ključne korake prema gradu. Crkva je uvelike pomogla Vukovarcima biti jedan od izvora novoga života. U progonstvu su bili na “tuđem terenu”, što su uvijek smatrali velikim darom, ali kada imate osjećaj da ste cijelo vrijeme u gostima, da niste kod kuće, onda je to jedan dosta nelagodan osjećaj. Nakon progonstva ljudi se napokon vraćaju u svoj grad, gdje ne mogu prepoznati svoje ulice jer su zatrpane ruševinama i smećem. Samo je glavna cesta bila prohodna, sve ostalo je bilo grad-ruševina. Obiteljske kuće bile su gotovo u šikarama, i naš samostan je bio jedna velika šikara.

Međutim, ljudi ne bi mogli obnoviti Vukovar da nisu pristupili činu opraštanja. Kada se čovjek vrati u svoj grad znajući tko je taj isti grad urušio, nema snage započeti neki novi oblik života ako nije pristupio oprostu. Tu su franjevci odigrali veliku ulogu; bili su među prvima koji su se vratili u Vukovar i na taj način ljudima pružili ono “duhovno domaćinstvo”, a duh je taj koji je snažan, koji je prevažan. Početak povratka doista je bio u znaku križa. Prvi su ljudi zajedno s franjevcima uzeli dvije grede od kojih su napravili znak križa i pred njim se pomolili: “U ime Božje, počinje obnova.”

U zimi ’98. godine, na prvi Božić koji su slavili od svog povratka, crkva je i dalje bila porušena, iznad svodova su bile rupe i padala je kiša. Vukovarci su unatoč tome bili sretni što imaju prilike u svojoj crkvi slaviti Božić. Imali su lijepe Božiće gdje god su bili, međutim taj osjećaj da si došao svojoj kući i svojoj crkvi doista je poseban.

Proveli ste 18 godina svoje službe među Vukovarkama i Vukovarcima. Kako danas (su)život u Vukovaru izgleda, svih 12 mjeseci?

Rekao bih da je život Vukovaraca jako lijep iz više razloga. Danas možete vidjeti gotovo sve kuće prekrasno obnovljene, fantastično uređenu Nacionalnu memorijalnu bolnicu, jedan od najljepših bazena u Hrvatskoj, tri prekrasna muzeja koja su zaista na svjetskog razini (Gradski muzej, Vučedol i Franjevački muzej)…. Vukovarci obožavaju i svoj otočić Adu koji im je kupalište tijekom ljeta i park Adicu gdje se mogu odmarati, šetati, igrati s djecom. Naravno da u jednom takvom gradu imate osjećaj ugodnog boravka, da je lijepo živjeti uz jedan moćni Dunav. Vukovar danas ima nevjerojatnu ljepotu života i vjerojatno je to nagrada za sve ono što su preživjeli i pretrpjeli.

Svaki korak koji su činili kao da su ispravno učinili – od onog prvog pokorničkog, gdje je glasilo pravilo: glave dolje, ruke na leđa, pa do svih ostalih. Smatram da su Vukovarci ispravno odigrali kada su oprostili svojim neprijateljima s kojima danas žive. Korak u kojemu su se susreli s ljudima koji su im činili zlodjela, korak je koji je imao svoj izvor u opraštanju, ponajviše u sakramentu svete ispovijedi. Ne možeš ići dalje ako nisi oprostio, to je prepreka koju moraš prijeći.

Što biste rekli, što je središte nekog novog početka za Vukovar?

Samo jedno. Ne možemo reći da je grad Vukovar obnovio novac i materijalna sredstva. To je govor koji ne drži vodu. Nikako se ne može zaobići čovjek – on je presudan. Što bi bilo s našim gradom da su ljudi digli ruke od njega, da se nisu u njega vratili, tko bi ga obnovio? Biće je ono koje obnavlja, a ne novac.

Fra Josip Poleto jednom je prilikom izjavio: “Kad odlaziš nekamo iz Vukovara, nosiš dio Vukovara sa sobom.” Što Vi nosite sa sobom kao uspomenu na ovaj grad heroja?
Ja bih mogao reći da sam sve sa sobom ponio, ne samo jedan dio. Cijeli moj život je u znaku Vukovara. Kada čovjek dođe na neko mjesto, poistovjeti se s ljudima i na koncu postane jedno sa svima njima. Nikada neću umanjiti Vukovar u sebi, ali ću jednako tako djelovati ovdje u Virovitici, gdje mi je povjereno poslanje. To ne isključuje jedno od drugoga.

Imaju li Virovitičani nekih sličnosti s Vukovarcima?

Sličnost između Virovitičana i Vukovaraca na domoljubnoj razini zasigurno postoji. Ovdje se također poštuju i obilježavaju svi važni datumi. Branitelji iz 127. brigade se okupljaju, a mi smo uvijek ovdje uz njih da se zajedno pomolimo i pružimo im riječ utjehe. U tom domoljubnom duhu ne vidim razlike između ova dva grada; ipak je to jedno jedinstveno gledanje prema domovini.

Fra Ivica Jagodić čovjek je snažne radne etike; autor je monografije „Crkva i vukovarski franjevci“, raznih pjesmarica i priručnika, a 2006. godine pokrenuo je jedan od najvećih festivala duhovne glazbe “Bonofest”. Tijekom svoje “punoljetne” službe u Vukovaru sudjelovao je u brojnim projektima koji su uspješno realizirani, popraćeni dugogodišnjim kvalitetnim radom s mladima i djecom. Tu energiju uspješno je preselio iz grada na Dunavu u našu Viroviticu. Već popunjen raspored ovog svestranog fratra u budućnosti, sigurni smo, brojat će još mnoštvo zanimljivih zadataka.

(www.icv.hr, dj, Foto: Miroslav Šlafhauzer)