U dobroj namjeri da malo “prošećemo” sjećanjem na neko staro vrijeme i stare običaje u našoj Virovitici ili kako je stari Virovitičani zovu “Virovtici”, uvijek nam prvo na pamet pada društveni život koji je na ovim prostorima od davnina bio bogat i raznolik. Istina, za većinu današnjeg mlađeg pokoljenja taj društveni život bio bi isprazan i dosadan jer današnjica obiluje tehnologijom koja mnogima omogućava da ne moraju pod svaku cijenu ni upoznati onoga s kim se virtualno druže, a i ako ga poznaju i s njim su negdje na kavi ili piću, svako za sebe “čvrka” po mobitelu i ne doživljava baš previše onog s druge strane stola. To je tako i tako valjda mora biti, pa zato i ističemo termin “društveni život” koji je ipak bio daleko dorečeniji u ono nevirtualno vrijeme kad se uistinu vodio “face to face”.

Tim tragom, uz duboki naklon institucijama poput crkve, kazališta i kulturno-umjetničkih društava, prisjetili smo se i svakodnevnih sastajališta naših virovitičana po sajmovima, pivnicama, svratištima i onog također tada vrlo popularnog i omiljenog – krčmama.

Oni učeniji napominju da su krčme u Hrvata započele s radom još u srednjem vijeku, a da su svoju ekspanziju doživjele krajem 18. i početkom 19. stoljeća. Naravno o tome ipak ne možemo govoriti, nego svjedočiti samo o onom što smo mi stariji (op.a.) doživjeli. Pa vratimo se stoga u šezdesete godine prošlog stoljeća kada je u Virovitici bilo nekoliko krčmi, a ljudi imali naviku da odlaze u njih, ne samo s namjerom da se prepuste alkoholu, nego i da se druže, informiraju o svem i svačem, požale ili pohvale, a najčešće da ispričaju neku veselu zgodu ili koji dobar vic.

Jedna od prvih krčmi iz tog vremena koja nam dolazi u sjećanje je “Krčma k Joži” koja se nalazila kraj takozvane Male željezničke stanice u Gajevoj ulici u Virovitici, a držao ju je tadašnji vrli ugostitelj rodom iz Ivanovog Sela, Josip Siruček Joža koju je tu krčmu preuzeo od prijašnjeg vlasnika i nazvao je po svom imenu. Tu krčmu, makar u poluruševnom stanju vidjeli su i naši najmlađi Virovitičani jer do nedavno je zauzimala svoj prostor u gradu. No, s obzirom da već dugo godina ne obavlja svoju funkciju, da je bila derutna te da se na tom mjestu treba nešto drugo graditi, nedavno je urušena.

Foto: virovitica.info

Ono što je od nje, od Jože i od tog vremena ostalo i što kod nas starijih nikad neće izblijediti zasigurno su naša sjećanja, pogotovo onih koji su tamo često išli, a napose onih koji su tamo radili.

U toj namjeri posjetili smo 79-godišnju Anu Vukelić koju su nerijetko zvali i Anka, a ona je ondje radila od Jožinih početaka, dakle od kraja šezdesetih godina kada je Josip Siruček preuzeo krčmu od bivšeg vlasnika.

– Iako sam dosta toga pozaboravljala, dovoljno se sjećam – rekla nam je baka Anka koja je u toj krčmi radila zajedno sa svojim, sada pokojnim suprugom Stjepanom.

– U to vrijeme u virovitici nije bilo kafića, raznih restorana i slično. Krčma je bila na odličnoj lokaciji okružena tadašnjim poduzećima, Trgocentar, “Trstika”, a poslije “Vitrex”, DIP, a poslije DIK pa Tvin, a tu je bila i “Mala stanica” i često su se putnici došli malo osvježiti kod nas. Imali smo i jela i pića, a bili smo poznati po odličnim kuhanim goveđim jezicima koji su pasali uz gemišt od Plješivice, pivo u krigli ili domaću rakiju. Naravno bilo je tu i bezalkoholnih napitaka, čajeva, kave i sveg onog što krčma mora imati. Dolazili su tu uglavnom putnici namjernici, radnici, usputni prolaznici i iako prostor nije bio prevelik, za svakog se našlo mjesta – prisjeća se Anka i dodaje kako su gosti nerijetko znali pričekati vani, dok se ne oslobodi neko mjesto u krčmi. 

– To sada zvuči nevjerojatno jer su danas lokali uglavnom poluprazni ili prazni, no nekad se drugačije živjelo i jedina šansa da s nekim porazgovaraš je da ga vidiš, jer mobitela nije bilo, a nije bilo ni puno telefona. Zajedno sa mojim Stjepanom ili kako smo ga zvali Stevom, radila sam u krčmi do Jožine smrti 1989. godine, a zajedno s nama je radio i Nikola Uglješić. Bilo je to “zlatno doba”, primanja su bila dobra, moglo se piti i “na knjigu”, odnosno odgodu plaćanja ili kao su je nazivali, veresiju. Sve se platilo i nitko nije ostao dužan. Živjelo se jednostavno i pošteno, bar kad su u pitanju bile naše mušterije koje su uglavnom bile stalne – prisjetila se baka Anka početaka ove priče koja je u Virovitičkom ugostiteljstvu zapisana “zlatnim slovima”.

Nakon Jožine smrti, ovu krčmu preuzeo je virovitički ugostitelj Marijan Keserica. To je bilo 1990. godine, a od stare garniture konobara tamo je ostao raditi, sada nažalost pokojni Nikola Uglješić. Bile su potrebne i nove snage, a jedan od njih bio je i Tihomir Mađarević kojeg su zbog njegove plave duže kose zvali jednostavno – Žuti.

– Bilo je to lijepo razdoblje mog života iako je počela priprema za rat, a potom ratno stanje. No, barem kada je o Virovitici riječ, ljudi su bili složni i organizirani te kao takvi nizali ratne uspjehe protiv agresora. Sve to davalo je nadu u bolje sutra pa je i raspoloženje koje je kod nas vladalo bilo prilično optimistično. To se odrazilo i na naš posao jer u krčmi je bilo puno posjeta, bilo branitelja koji su se došli malo opustiti, bilo drugih naših građana – prisjeća se Žuti i dodaje da su s poslom nastavili gdje je “stara garnitura” stala.

– Uz Nikolu koji je tamo već radio, nastavili smo s Anom Poljak, Mićom Blaževićem i mojom malenkošću, s domaćim pićima, kvalitetnom hranom i dobrom organizacijom posla. Bilo je tu još djelatnika koji su se mjenjali, ali na žalost ne mogu se sad trenutno sjetiti njihovih imena, neka mi oproste. Uglavnom posao je dobro išao do otprilike 2000. godine, a poslije sve slabije i slabije. Dosta velikih firmi se ugasilo, a paralelno s tim otvarali su se novi i modeniji lokali, ljudi su sve više pretendirali kafiće i bilo je neminovno da krčme padnu u zaborav, no, po mom mišljenju, krčme iz onog vremena imale su “dušu”, a sada tog više nema ili se možda drugačije naziva. Dakle priča o “Joži” završava 2013. kada je lokal zatvoren. Postoji ona pjesma naše pjevačice Vere Svobode “Umiru stare kavane”, a u njoj je po prilici sve rečeno, no mi stari ionako lagano odlazimo, a mladima vjerojatno to i nije toliko bitno, tako da sve sjeda na svoje mjesto. Ipak, nama ostaju lijepa sjećanja i dobra tema za razgovor sa našim vršnjacima – rekao nam je Tihomir Mađarević- Žuti na kraju ove male priče o ovoj, za nas stare Virovtičane, velikoj krčmi.

(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele, arhiv)