Na današnji dan prije 27 godina počela je završna oslobodilačka vojno-redarstvena operacija u Domovinskom ratu, kodnog naziva „Oluja“, koja je u konačnici stavila „točku na i“ u okončanju Domovinskog rata, veličanstvenu pobjedu i mir na hrvatskim prostorima.

U njoj su sudjelovale mnoge brigade, između ostalih i virovitička 81. gardijska bojna, ali i mnogi žitelji naše Virovitičko-podravske županije koji su tada bili raspoređeni u drugim postrojbama Hrvatske vojske.

Među njima je i 2. mehanizirana gardijska brigada „Gromovi“, jedna od najelitnijih postrojbi HV. U njoj se borilo i oko stotinjak bojovnika iz VPŽ, a jedan od njih je i dozapovjednik 3. bojne, 2. MGB „Gromovi“ Darko Lanšćak, iz prigradskog virovitičkog naselja Milanovca koji je sa svojim smještanom, zapovjednikom 1. bojne 2. GBR  „Gromovi“ Slavkom Francom, ponos i dika radi uspješnosti „Gromova“ tijekom Domovinskog rata.

Darko se još uvijek jako dobro sjeća „Oluje“, a kako i ne bi jer borbe su uistinu bile teške i presudne. U jednoj od akcija je i teško ranjen u desnu ruku i svježi tragovi su ostali i dan danas.

– To mi je „uspomena“ na ratne dane, ali ipak mogu reći da sam imao tu sreću da ostanem živ, a na rane se vremenom navikneš. Rana koja nikad neće zacijeliti je pogibija tvojih prijatelja i suboraca u ratu, tuga njihovih obitelji koji su ostali bez svojih sinova, supruga i očeva. S tim se uistinu teško pomiriti i nama, a kako neće njihovim obiteljima – s tugom nam je rekao Darko, koji baš, kao i većina njegovih suboraca, ne voli pričati o tim vremenima, no zamolili smo ga da ipak prozbori riječ dvije o tim danima ponosa i slave.

– Moj ratni put je počeo u Virovitici 1990. godine kada sam uključen u dobrovoljačke postrojbe u Milanovcu gdje sam bio član diverzantske grupe 50. samostalnog bataljuna u redovima naših „Sokolova“ iz Milanovca, pod zapovjedništvom Zvonka Kožnjaka. No u ožujku 1991. godine, s obzirom da sam bio i pripadnik postrojbi MUP-a otišao sam na Zagrebačko područje i imao tu čast da budem pripadnik 2. gardijske brigade „Gromovi“ od njenog formiranja koje se dogodilo u svibnju 1991. godine. Živio sam u vojarnama, prvo u Petruševcu pa u Trsteniku, potom u vojarni u Dugom Selu i onda u Žažini. Sistem je bio 40 dana na ratnom terenu, pa oko 10 dana doma. Možda bi to moglo zvučati kao jedan idealni terenski posao, međutim ovdje se radilo o ratnim akcijama od koji je na žalost svaka uzimala i žrtve, bilo pogibije, bilo ranjavanja, nezgoda i slično. Prvi naši tereni bili su na području Banovine, točnije Siska, Petrinje i Topuskog gdje su se vodile jako teške bitke. To je bilo 1991. godine, a već godinu dana poslije dio nas bio je raspoređen na područje Dubrovnika i Livna u BiH, odnosno na južnom bojištu, dok je dio brigade ostao na Posavini gdje je bilo izrazito teško, jer padom Bosanskog Broda situacija se znatno zakomplicirala. Godinu poslije, tj. 1993. težište bitki premjestilo se u BiH, preciznije na područje Mostara, gdje smo se udružili zajedno sa 1. mehaniziranom gardijskom brigadom „Tigrovi“. Nepotrebno je i reći da su „Gromovi“ sudjelovali u svim važnijim operacijama na području BiH, pa tako i u odlučujućoj akciji „Oluja“ za koju su zahvaljujući dobrom vodstvu na čelu s generalom Antom Gotovinom i zalaganju hrvatskih bojovnika, stvorili preduvjete da se i ova značajna vojno-redarstvena operacija uspješno obavi, što smo i svi željno iščekivali jer željeli smo da se rat konačno završi, da oslobodimo našu zemlju od neprijateljskog okupatora i da se konačno vratimo svojim obiteljima – rekao nam je Darko kojeg smo, iako se toga baš ne voli prisjećati, zamolili da nam nešto kaže i o svom teškom ranjavanju.

– Dogodilo se to na Banovini u selu Maje, 4. kolovoza 1995. godine gdje su se tada odvijale teške bitke u kojima se neprijatelj pomiješao s civilnim stanovništvom, pa nije bilo lako prepoznati tko je neprijatelj, a tko ne. Nit vodilja nam je bila da ne strada niti jedan civil, pa smo bili prilično obazrivi prema njima. Željeli smo uspostaviti dijalog, izvući ih van da ne stradaju. U jednom takvom pokušaju zatekao me rafal koji me je prostrijelio kroz nadlakticu i podlakticu i od siline udara odbacio s ceste u obližnji kanal, što se kasnije pretpostavilo kao sretna okolnost, jer nisam ostao na čistini gdje bi me neprijatelji izrešetali, a mogla mi se pružiti i prva pomoć. Zahvaljujući jednom hrabrom hrvatskom vojniku, pripadniku 1. bojne naše brigade koji se prezivao Pajetska, imena mu se na žalost ne sjećam, ostao sam živ jer uspio mi je zaustaviti obilno krvarenje. Na žalost taj hrabri vojnik poginuo je nekoliko dana kasnije u operaciji na Uni. Uvijek ću ga se sa posebnim pijetetom sjećati i zahvaljivati na njegovoj hrabrosti. Zbog teških rana, a kasnije i Hepatitisom B koji sam dobio u bolnici u Zagrebu, rat je tog dana za mene bio završen, što mi je teško palo, ali nisam mogao protiv svojih rana – rekao nam je Darko koji nažalost nije mogao hodati u pobjedničkoj koloni, ali njegova hrabrost i stručnost, kao i umješnost ratovanja i zapovijedanja, ostavila je neizbrisiv trag. Umirovljen je 1999. godine i 70-postotni je HRVI.

– Ruka mi nikada neće biti „kao nova“ no ne žalim se, mogu se s njom koristiti. Prije rata sam bio zaposlen u TVIN-u u Virovitici, a sada odmaram, uživam u obiteljskom okruženju u društvu svoje supruge Snježane, a često i kćeri Marijane, njezinog supruga i troje unučadi, a uskoro stiže četvrto. Osim toga tu su i moja braća Zlatko i Zdenko sa svojima, ima nas bar za dvije nogometne ekipe. Osim toga, stalno se družim i sa svojim prijateljima u braniteljskom klubu „Sokol“ Milanovac, a redovno pohodim i sve obljetnice iz Domovinskog rata. To je ono najmanje što mogu učiniti za svoje poginule i umrle suborce, ali isto tako i dati svoj obol da se istina o Domovinskom ratu i učesnicima nikada ne zaboravi – rekao nam je ovaj hrabri hrvatski branitelj, a sada umirovljenik i cijenjeni žitelj Milanovca, Darko Lanšćak.

(www.icv.hr, bs; foto: B. Sokele, privatni arhiv)