Članovi HPD-a Papuk proveli su tri dana istražujući Srednji Velebit. Bila je to prava avantura ispunjena izazovima, a nakon koje će ostati lijepe uspomene. Doživljaje s puta odlučile su s javnosti podijeliti Ana Tomac i Dubravka Sabolić.
– Trodnevni planinarski izlet na Srednji Velebit detaljno je isplaniran još prije dva mjeseca. Rezervirano je noćenje u hostelu u Baškim Oštarijama, osiguran je prijevoz autobusom, isplanirani su usponi na četiri velebitska vrha, a planinari su dogovorili s poslodavcima jedan dan godišnjeg odmora. No pred sam polazak saznali smo da je prognoza vremena izuzetno nepovoljna. Što napraviti? Odluka je brzo donesena – dobro ćemo se pripremiti za najavljene vremenske nepogode i putujemo
Od detaljnog plana puta jedino je polazak i dolazak točno odrađen. Sve ostalo bila je čista improvizacija!
foto: HPD PapukPrvi dan – petak, 25. rujna
Umjesto planiranog uspona na Kizu, najprije smo uživali u šetnji i kavi na prekrasnim Rastokama. Zatim smo posjetili Baraćeve špilje koje se nalaze oko 6 km istočno od Rakovice i koje su proglašene posebno zaštićenim područjem prirode i geomorfološkim spomenikom. Prije dolaska u Baške Oštarije otišli smo u Smiljan i popeli se na vrh Krčmar (773 m).
To je kamena glava s koje se pružaju prekrasni vidici na cijelu Liku, susjednu Oštru, velebitske vrhove i na grad Gospić. U Hrvatskoj planinarskoj obilaznici Krčmar je zamjenski vrh za kontrolnu točku 14.2. Oštri Medvjeđak.
foto: HPD PapukDan je ipak prošao prilično ispunjeno pa smo radosni stigli do hostela. No morali smo još malo pričekati u autobusu dok veliki pljusak, koji se iznenada spustio, nije malo oslabio.
Drugi dan – subota, 26. rujna
Unatoč našim nadanjima i željama, vrijeme ne odstupa od predviđene prognoze. Kiša pada od jutra. Nakon doručka naša adrenalinska ekipa oblači kišne kabanice i odlazi poučnom stazom preko vrha Debela kosa do vidikovca Kubusa i Prpinog doma. Mokri, vraćamo se u hostel. Od planinarskih užadi pravimo sušilicu jer sva odjeća koju smo imali na sebi mora na sušenje. Kratko se oporavljamo, uzimamo ili posuđujemo rezervnu opremu i odlazimo na vrh Kizu (1278 m) koji pripada skupini Dabarskih kukova, neobraslih kamenih vrhova što izviru iz šume u južnom dijelu Srednjeg Velebita.
Iako smo vjerovali da će kiša uskoro prestati padati, to se nije dogodilo. Da bi avantura uspona bila upečatljivija, pobrinuo se i mjestimično jak vjetar. Vidljivost je bila loša, ali ljepota staze svejedno nam je oduzimala dah. Ipak, putem ne fotografiramo jer nam je hladno za prste, a kiša koja pada smočila bi nam fotoaparate i mobitele.
foto: HPD PapukUspon zbog vremenskih nepogoda završavamo kod natpisa vrha i žiga. Zbog vlastite sigurnosti ne penjemo se na vršnu stijenu.
U hostelu iz torbi vadimo zadnje komade rezervne opreme. Domaćini su upalili grijanje pa odjeću i gojzerice koje će nam trebati sutradan raspoređujemo po radijatorima. Imamo još dovoljno vremena da svi zajedno opet odemo u Smiljan, ali ovaj put u Memorijalni centar Nikole Tesle. Zanimljivo nam je tamo, čak i onima koji su ga posjetili već nekoliko puta.
Kasno poslijepodne, nakon povratka u Oštarije, kiša je prestala pa svi odlazimo do Kubusa. Na nebu se pojavila duga, a s vrha Kubusa se ovaj put vidi i more.
Subotnje kišno i svježe poslijepodne proveli smo u Smiljanu, rodnom selu Nikole Tesle, gdje je rođen 1856. godine. Posjetili smo Memorijalni centar i u njemu Teslinu ispitnu stanicu s demonstracijom rada Tesline zavojnice (bežični prijenos energije). Pogledali dokumentarni film o životu velikog izumitelja. Rodnu kuću gdje je prikazan životni put i replike izuma koji su zauvijek promijenili svijet.
foto: HPD PapukUz rodnu kuću nalazi se gospodarska zgrada i parohijska crkva sv. Petra i Pavla u kojoj je Teslin otac vršio parohijsku službu. Ispred rodne kuće je spomenik (rad akad. kipara Mile Blaževića) izrađen od srebrnasto – bijelog duraluminija, simbolizira Teslinu ulogu u svijetu novih tehnologija.
Treći dan – nedjelja, 27. rujna
Napokon je osvanuo suh dan. Odlazimo na uspon na Ljubičko brdo (1320 m), čiji se vrh vidi iz Baških Oštarija. Iako je uspon relativno oštar, uživamo u prekrasnoj stazi koja vodi najprije kroz bukovu šumu, a zatim izlazi na travnati dio. Često zastajkujemo kako bismo uhvatili dah, ali i zbog fotografiranja. Nakon oštrog uspona dolazimo do hrpta.
Put postaje lagan i za nekoliko minuta stiže se do vrha. Vidici su čarobni na sve strane pa stalno zastajemo, divimo se pogledu, fotografiramo, čudimo se moru s jedne strane i snježnim sjevernovelebitskim vrhuncima s druge strane. Dok se na vrhu jedan dio ekipe opušta i odmara, onaj drugi, adrenalinski i brži dio ekipe odlazi na vrh Metlu.
foto: HPD PapukMetla (1288 m) je istaknuti vrh na ličkom rubu velebitske visoravni. Staza do vrha je lijepa, ali na dijelu kod Filipovog kuka pomalo i opasna. Ali adrenalinskoj ekipi to nije problem pa na vrh stižu prije predviđenog vremena. Na vrijeme se vraćaju u Oštarije i pridružuju se prvoj ekipi na ručku. U Viroviticu se vraćamo malo prije 22 sata, baš kako je i planirano. Iako je jedino vrijeme polaska i povratka bilo po planu, svidjelo nam se na Oštarijama pa smo se dogovorili da ćemo im se svakako opet vratiti.
Izlet na Srednji Velebit bio je još jedna izvrsna lekcija o ljepotama naše domovine, ali i kvaliteti druženja ljudi različite dobi, međusobnoj toleranciji, optimizmu, pomaganju te živi dokaz da različitost itekako obogaćuje. Uskoro se vidimo na nekim drugim planinarskim i životnim stazama!
(www.icv.hr, at, ds, foto: HPD Papuk)
[g-gallery gid=”607265″]
