Slavimo šezdeset i peti rođendan našeg i vašeg Virovitičkog lista. Naime, 29. rujna 1953. godine tiskan je prvi broj lista i proteklo je više od pola stoljeća da se sastanemo i proslavimo ovaj vrijedan jubilej. Je li to veliko ili malo razdoblje, ovisi o tome iz kojeg kuta gledamo. Za povijest je svakako premalo, ali za sadašnjost, odnosno za jedan radni ili životni vijek dovoljno, ako znamo da novinari umiru relativno mladi i u svojoj najboljoj životnoj dobi. Ima svakako izuzetaka. Moguće da sam i ja jedan od njih.

Počelo je skromno i teško, veoma teško, jer je uredništvo Virovitičkog lista imalo zaposleno svega jednog profesionalnog novinara i to danas pokojnog Milana Neffa te honorarnog urednika, također pokojnog, Rudolfa Štajnera. Tek 1. listopada 1955. godine zaposlila se moja malenkost i tako smo imali dva novinara koji su ujedno obavljali i posao fotoreportera i administratora – blagajnika. Radilo se od jutra do mraka, jer trebalo je ispuniti tadašnjih osam stranica novina i u njih upisati sve događaje iz društveno-političkih, gospodarstvenih, kulturno-umjetničkih i športskih zbivanja s područja bivšeg kotara i grada Virovitice.

CESTE BEZ ASFALTA, REDAKCIJA BEZ FOTOAPARATA

Nije bilo automobila ni asfaltnih cesta. Na teren se odlazilo pješice, biciklom i mopedom i to diljem tadašnjeg kotara. Sjećam se vožnje mopedom od Pitomače, Slatine do Voćina. Nije bilo lako, ali obaveza se morala odraditi. Posebno su bila teška tri dana u tjednu i to ponedjeljak, utorak i srijeda, kada su se dovršavale novine. S obzirom na to da je urednik bio u honorarnom odnosu, kao i korektor i lektor lista, to se uglavnom radilo do kasno navečer. Osim toga, novine su se tiskale u Osijeku pa su se rukopisi i špigl lista slali putem strojovođe noćnog putničkog vlaka Zagreb-Osijek, gdje je pošiljke primao danas pokojni Božo Plevnik, koji je bio novinar Glasa Slavonije, a za našu redakciju obavljao je honorarno taj tehnički posao.

U svakom slučaju, bili su to nezamislivo teški uvjeti rada, jer već idući dan, to jest u četvrtak ujutro u sedam sati, trebalo je biti na radnom mjestu i već pripremati materijale za novi broj lista. To je trajalo dosta dugo, sve dok se virovitička tiskara nije osposobila za štampanje novina. Nije bilo vremena za korištenje godišnjeg odmora i bolovanja. Radili smo pod gripom ili pod nekom drugom bolesti. U uporabi je bio samo jedan fotoaparat i to veoma loše kvalitete, tako da se redakcija lista koristila fotografskim uslugama pokojnog majstora fotografije Slavka Sudarića.
Prostorije redakcije bile su u unajmljenim lokalima, kojih smo u ovih 65 godina promijenili čak sedam puta.

Ali se ustrajalo i redakcija se počela kadrovski ekipirati u novinarskom i administrativnom pogledu. Nabavljene su polovne pisaće mašine i fotoaparat s „blicom“ i radni uvjeti su se znatno poboljšali, pogotovo kada je proradio 1966. godine još jedan medij – Radio postaja Virovitica i kada je zaposlena još nekolicina novinara.

ČOVJEK NEZAMJENJIV

Krajem prošlog stoljeća u novine ulaze kompjutorska, digitalna i internetska tehnika, što mijenja kompletan način rada i tiskanje novina. No čovjek ostaje veoma važan i nezamjenjiv čimbenik koji odlučuje o svemu. I zato se u novinarstvu treba uvijek dokazivati, tu nema svršenog posla, nego se cijeni rad i samo rad. Zapravo mi novinari ne volimo puno govoriti o sebi, o svojem radu, uspjesima i porazima. Obično prepuštamo drugim subjektima da dadu svoju ocjenu.

Rijetko se naše fotografije objavljuju u novinama, izuzev ponajčešće naprasno kada završavamo naš životni vijek; to je takav posao i poziv i tu nema pomoći. Novinarski poziv, unatoč psihičkim i fizičkim stresovima, ima svoje čari i zadovoljstva. To je poziv koji treba voljeti, posao koji nema radno vrijeme, posao koji traži velika odricanja i veliki entuzijazam. Moja generacija nije imala sve pogodnosti koje imaju današnji novinarski kadrovi i zato sam sretan i zadovoljan što sam ipak pridonio afirmaciji našeg i vašeg Virovitičkog lista.

Želja mi je da u našim novinama bude što više reportaža o malim ljudima i gospodarskim i poduzetničkim pričama, a posebno o braniteljima Domovinskog rata, našim vitezovima, i svima onima koji su na bilo koji način dali dio sebe za dobrobit Lijepe Naše. (www.icv.hr, em)