Mladi, radišni, ambiciozni i svestrani ljudi koji ostaju „vjerni“ svom rodnom gradu – sve je teže pronaći upravo taj scenarij u današnjem svijetu beskrajnih mogućnosti. Ipak, na jedan takav primjer naišli smo na nedavnoj svečanoj promociji Veleučilišta u Virovitici, kada je promovirano ukupno 45 promovenata, od čega 25 prvostupnika i 20 magistara.
Jedna od njih je i Lucija Volenik, mlada Virovitičanka koja je svojim predanim radom i izvrsnošću na studiju Poduzetništva u akademskom svijetu zaslužila Dekanovu nagradu, hvalevrijedno priznanje fakulteta.
– Dekanova nagrada znači da se dobar rad i trud uvijek prepoznaju. Iako ocjene nisu uvijek ogledalo znanja, lijepo je biti prepoznat – to ti daje dodatan vjetar u leđa. Osobno mi nije problem učiti gradivo koje me zanima i koje mi treba kako bih ga mogla primjenjivati u praksi – objašnjava nam Lucija.
A ta primjena u praksi jest vođenje malog biznisa, dokazujući kako mladi ljudi mogu graditi uspješne karijere i u manjim sredinama, unoseći novu energiju i znanje u lokalnu zajednicu.
Ustupljene fotografijeNaime, po završetku virovitičke Katoličke klasične gimnazije ova mlada djevojka je zajedno s roditeljima pokrenula obiteljski posao – „pet shop“ s nešto drugačijim životinjama, kraljevskim pitonima. Uz držanje ovih egzotičnih „kućnih ljubimaca“, obitelj Volenik vodi i salon za uređivanje pasa te prodajni prostor akvaristike, odnosno prodaje opreme za ribice, kao i same ribice.
BIJEG OD ZAGREBAČKOG STRESA
Shodno pokretanju obiteljskog mikropoduzeća, jedini logičan korak bio je upis poduzetništva na virovitičkom Veleučilištu. Ipak, taj korak nije bio prvi na koji se Lucija odlučila.
– Moj prvi izbor bila je veterina, pa sam tako jednu godinu provela na studiju u Zagrebu. Ipak, Zagreb nije bio za mene. Živiš u tuđem stanu s ogromnim troškovima najma, ne osjećaš se kao doma, gužve su prevelike i jako puno vremena izgubiš u prometu. Zagrepčani su jednostavno drugačiji tip ljudi. Oni žive taj stresan život kao da je to normalno – osvrnula se na užurbanost velegrada.
– Mi iz manjih sredina navikli smo imati nekakav život i nakon odrađenih obveza. Otići u prirodu, družiti se s prijateljima i slično. U Zagrebu toga nema jer se stalno negdje trči. Koliko god volim veterinu, odlučila sam da to nije za mene i vratila se kući. Tada sam upisala studij Poduzetništva na Veleučilištu u Virovitici, sa željom da naučim kako poboljšati ovaj naš obiteljski pothvat – govori Lucija, tvrdeći da je jedno guralo drugo (op.a. obiteljski posao – studij poduzetništva).
Prednost studiranja kod kuće jest prvenstveno ušteda vremena i novaca. Selidba u drugi grad uvijek je problem mladim osobama koje se „moraju igrati odraslih“, govori nam Lucija. Ipak, ulazak u svijet odraslih studirajući u rodnom gradu može biti i nedostatak.
– Doma imam svu podršku roditelja, ali istovremeno gubim mogućnost stjecanja potpune samostalnosti od obitelji, priliku da „odrastem“. S druge strane, ovdje sam imala toliko prilika za rad i van obiteljskog posla, što me natjeralo da jednostavno odrastem. Tako da se sve može nadomjestiti – ističe.
Ustupljene fotografijeUz studiranje i rad u obiteljskom pet shopu, ova mlada djevojka radila je i u jednoj agenciji za osiguranje kao pomoćnik u administraciji. Ipak, nakon nekog vremena postalo je izazovno uskladiti dva posla s paralelnim studiranjem, posebice u vrijeme kolokvija i ispitnih rokova, prepričava Lucija.
– Takvi periodi tjeraju me da budem organiziranija i da maksimalno iskoristim svoje vrijeme. Pišem sve termine, sve obveze. Puno toga i zaboravim, ali obitelj je uvijek tu da mi izađe u susret, obave stvari koje bih ja trebala odraditi. Međutim, moram priznati da se nisam puno toga odricala uz posao i studij. Možda pokoje šetnje sa psom – našalila se.
Dekanova je nagrada, osim dokaza da je njen rad prepoznat, ujedno i potvrda da je bila posvećena i prisutna na obje strane. Posao također ide dobro, upravo zbog toga što radi ono što voli, kaže.
SVI PUTEVI VODE U VIROVITICU
Sada kada ima nagradu kao dokaz da se sve može uskladiti, Lucija preporuča svim mladim studentima koji su u mogućnosti da rade uz studij, posebice ako im taj posao nije teret. Uz rad će se osjećati korisno, razvijati se kao osoba, stjecati nove vještine, ali i zaraditi plaću koja će im pružiti mnoge mogućnosti.
– Meni su osobno najveća motivacija za rad moji roditelji. Mislim da nam je to u genima jer potičemo iz duge loze poduzetnika. Sve je krenulo još od pradjeda. Kada vidim koliko su moji roditelji uspješni u tome što rade i koliko to vole, to mi je vjetar u leđa da se i ja žrtvujem kako bih bila uspješna u ovome što radim – otkriva.
Ustupljena fotografijaNo, Lucija nije stala samo na obiteljskom poslu. Položila je državni ispit za agenta u posredovanju prometa nekretninama, a odnedavno je i pomoćnik u proizvodnji vina, priključivši se udruzi vinogradara “Sveti Vinko” iz Virovitice. Povrh svega, svoje studentske dane nastavlja na diplomskom studiju Menadžment malih i srednjih poduzeća na Veleučilištu u Virovitici.
Za kraj, prirodno je zapitati se kamo odlaze tako svestrani mladi ljudi, a Lucija nudi vrlo jasan odgovor.
– Ostajem u Virovitici. Pokušala sam živjeti i izvan našeg malog grada, a dala sam si truda i da vidim svijet. Koliko god je lijepo promijeniti rutinu i iskusiti nove kulture, doma je uvijek najljepše. Nadam se da će ovaj posao nastaviti ići u dobrom smjeru, a postoje planovi i za daljnji razvoj drugih obiteljskih firmi. Uglavnom, puno razmišljamo, ali prije svega imam još godinu i pol diplomskog studija za odraditi – završava Lucija i nadodaje – Svi moji putevi vežu se uz Viroviticu, uz obitelj i uz ono što volim. Tu i ostajem – rekla je za kraj.
(icv.hr, dj)
