„Svoj dan“ medicinske sestre i tehničari provode radno. Jedan od njih je Mateo Kroupa (24), mladi medicinski tehničar iz Slatine, koji je na intervju stigao izravno iz noćne smjene kako bi s nama podijelio svoje iskustvo.

Mateo je zaposlenik Opće bolnice Virovitica. Danas radi na objedinjenom hitnom prijemu. Prvo što je napravio nakon pozdrava je zahvalio na prilici što može par riječi reći o ovom zvanju kojeg je odabrao za životni poziv. 

-Rekao bih da je ovo poziv s kojim se rađate, a potom negdje u srednjoj školi shvatite je li to zaista nešto za vas ili nije. Za mene je to svakako bila potvrda mog izbora – kaže Mateo koji je, kaže, povezanost s ljudima osjećao još kao osnovac. Odluka je nakon osnovne škole pala na Tehničku školu Virovitica, gdje je završio za medicinskog tehničara. Par godina prije isti poziv osjetila je i njegova starija sestra Matea.

Danas su povezani možda i više nego prije, jer ih uz obiteljsku crtu veže i ljubav prema pacijentima, ali i razumijevanje za sve ono što ovo zvanje donosi. Matea radi u Zavodu za hitnu medicinu VPŽ.

foto: privatni arhiv

I SESTRA I STRIČEK

Svoje prvo radno iskustvo Mateo je stekao na Odjelu za pedijatriju OB Virovitica. Bio je tada jedini muški pripadnik ženskog sestrinskog kolektiva, što je bilo svojevrsno iznenađenje i za djecu kao i za roditelje. Iako je u školi učio o pedijatriji, iskustvo u samoj ambulanti i na odjelima otvorilo mu je oči na potpuno drugi način, kaže. Bio je mladić od 20 godina koji nije imao puno kontakta s malom djecom i svaki novi dan donio mu je nove izazove.

-Bio sam tamo i „sestra“ i „striček“, „tehničar“. Svakako su me zvali. No kako sam ja njima bio iznenađenje, kao „muška sestra“ na Odjelu, tako sam i ja bio pred izazovom: koliko toga moram naučiti i svladati! U neku ruku, sve mi je bilo novo – sa smiješkom se sjeća prvih pelena koje je promijenio, temperatura koje je izmjerio i krvi koje je izvadio pod uplakanim očima djeteta i zabrinutim pogledom majke.

Tu je produbio, kaže, potrebu za empatijom prema svakom pacijentu, a pogotovo onom najmanjem, koji ne razumije, koji se ne može izraziti, kao i prema roditeljima koji sa stotinu briga dolaze na odjel. I, naravno, sjajno promijeniti pelene, što će mu, nada se, jednom koristiti za vlastitu djecu.

–  O odnosu sa pacijentima i puno toga sam naučio od starijih kolegica kojima sam i danas zahvalan na tom iskustvu. Ponajviše o empatiji koja je u ovom poslu jako važna, ako ne i najvažnija – ističe.

ADRENALIN PLUS BRIGA

Uskoro će biti tri godine otkako je s pedijatrije prešao na objedinjen hitni bolnički prijem OB Virovitica. Radi u smjenama od po 12 sati, a na svakom od tri radilišta (za četvrto još svladava vještine i iskustvo) je žurno i pacijenata uvijek ima. Dnevno kroz prijem prođe oko 90 pacijenata s područja cijele naše županije. Uz adrenalin, ovo je posao koji prate stres i briga.

Mateo ističe kako medicinski djelatnici često nemaju vremena ni par minuta za sabranost,  između npr. neuspješne reanimacije i novog pacijenta koji čeka u čekaonici.  

-Moramo odmah krenuti dalje. No u svakom od nas je ta obitelj koja više nema svog oca, majku, sestru, člana obitelji. Razmišljam o njima još satima nakon smjene.  To uvijek nosite sa sobom. Kao i brigu za ljude koji ne žele ostati u bolnici jer, kako će njihove životinje ostati same doma? Potpisat će radije da neće ostati, iako su teško bolesni, jer su im te životinje zamjena za ljude, djecu koja su daleko, one su im jedino što osjećaju bliskim – ističe Mateo koji kaže da je zbog toga podrška kolega koji prolaze nezamjenjiva.

-Svi smo mi jedan tim, medicinske sestre i tehničari, liječnici, sestre za Covid-19, inžinjeri radiologije i laboratorijski tehničari, spremačice. Svi smo veliki oslonac jedni drugima, sve proživljavamo skupa. Svi mi nosimo i brigu za pacijenta, ali i strahove za vlastitu obitelj – iskreno kaže Mateo, podsjećajući na intezivne dane pandemije kada su se svi pitali: što danas nosim kući svojima?

SVI SU JEDAN TIM

Pandemija koronavirusa na poseban ih je način, kaže, povezala, otkrila i potrebe za novim pristupom pacijentima, ali i povećala poštovanje prema starijim kolegama koji su svojim iskustvom opet pokazali da su stup i oslonac i u dobru i u zlu.

-Divim se i svima na Odjelu za pedijatriju, ali i na samoj hitnoj medicini,  kolegicama koje su danas pred mirovinom i još uvijek rade ovaj posao koji je zahtjevan i fizički i psihički. Smatram kako je na nama mladima da sada ponesemo veći dio odgovornosti i obveza, da uzvratimo starijim kolegama na svemu što su nas naučili i što su u nas uložili. Kada sam tek došao, svi su bili strpljivi da me nauče novi dio, reanimaciju, instrumentiranje.

Uložili su izniman trud u moj praktični dio. Kao što svi mi znamo, u knjigama, ma koliko ih pročitali, ne piše uvijek sve s čime se možete susresti u stvarnosti. Ne govori se puno o stresu, strahu, iscrpljenosti, nemoći. U tome su kolege pravo blago –  poručuje Mateo.

Iako smo kod pojma „sestra“ uglavnom navikli na ženu, što se hitnog objedinjenog prijema tiče, ovdje su u manjini – 5 kolegica i 16 kolega pomažu ne samo ovdje, već dolaze u pomoć i na odjelima.

NAKON SMJENE NA ISPIT

Muškaraca je sve više u ovoj struci, a njihova blizina (ne želimo nikoga uvrijediti ovom rečenicom) dobro dođe kada treba prevesti pacijenta u kolicima na drugi odjel ili smiriti pacijenta koji je agresivan i spreman na napad. Hitni odjel je mjesto na kojem je sve moguće pa su i djelatnici spremni – na sve.

-Neću lagati, ima jako puno improvizacije, kao i toga da ljudi ponekad dođu zbog jednostavnijih medicinskih usluga koje mogu obaviti i kod sebe u ambulanti, ali im je potrebna topla riječ, utjeha, razumijevanje. Sve mi to prolazimo s njima i iako je ispod maske teško vidjeti osmijeh ili tugu, nadamo se da osjete to kroz naš rad – ističe Mateo.

Svaki slobodan tren koji ima, Mateo koristi za učenje. Upisao je, naime, preddiplomski studij sestrinstva u Bjelovaru, zahvaljujući i kolegama i glavnoj sestri koji su mu pri odluci dali veliku podršku, kaže.  Nerijetko će tako iz smjene odmah za knjigu, na predavanje ili ispit.

foto: privatni arhiv

-Volio bih da imam vremena, kao nekad, otići do udruge Vretenac, koja okuplja osobe s intelektualnim teškoćama u Slatini i gdje sam jedno vrijeme volontirao. Njihova iskrenost, dobrota i toplina mi uvijek vrate nadu i daju novu snagu za rad. Hvala prijateljima i društvu koji razumiju…sve one propuštene rođendane, praznike i blagdane, kina, slavlja i izlete.

Mi koji smo odabrali ovo zvanje svjesni smo da će naš socijalni život cijelog našeg života ispaštati, ali i da svojim trudom dobivamo puno više, pa je žrtva vrijedna odricanja. Mi smo još mladi i puno toga trebamo ostvariti i zato mislim da se moramo educirati, učiti, davati više. Svaka osoba kojoj pomognemo ostavi trag i daje smisao ovom zvanju, a nas čini ispunjenima – ističe Mateo.

Možemo mu samo poželjeti sreću, na dobrobit svih onih koji će zatrebati njegovu pomoć i pomoć njegovih kolega i kolegica, a koji su, kako znamo, na raspolaganju 24 sata dnevno.

Hvala im na tome! (www.icv.hr, mlo)