Virovitička ljepotica, samostanska i župna crkva sv. Roka, krasi taj podravsko-slavonski grad od sredine 18. stoljeća. Znalci kažu da su tri crkve u Hrvatskoj poseban izraz franjevačkog baroka iz toga stoljeća – crkva u Čakovcu, Kloštar-Ivaniću i Virovitici.

Osim što je mjesto za molitvu i vjerske obrede, crkva sv. Roka često je i kulturno središte Virovitice, jer se u njoj održavaju brojni kulturno-umjetnički programi, osobito koncerti. Prema povijesnim izvorima, franjevci se u Virovitici spominju već 1280. godine, a tada je njihov samostan postojao zasigurno već nekoliko desetljeća. Pretpostavlja se da ih je u Viroviticu dovela gospodarica Virovitičkoga kraljevskog posjeda, kraljica Marija, sredinom 13. stoljeća. U početku su živjeli u drvenom samostanu, uz koji su sagradili i samostansku drvenu crkvu Blažene Djevice Marije. Nakon osvajanja Virovitice, 1552. godine, Turci su srušili samostan, a stara i trošna crkvica ostala je netaknuta. Sljedeća, 1553., godina značajna je za Viroviticu i virovitičku crkvu. Te je godine gradom zavladala kuga i vjernici su se zavjetovali sv. Roku da će u njegovu čast sagraditi novu, veliku, zidanu crkvu ako ih spasi od te bolesti. Budući da je kuga prestala, Virovitičani su smatrali da su njihove molbe uslišane i od tada je sv. Rok zaštitnik župe.

OLTAR GOSPE LURDSKE

Za turske vladavine franjevci su boravili izvan grada, na području današnjega Dugog Sela Lukačkog, a u Viroviticu vratili su se tek nakon oslobođenja od Turaka, 1684. godine. Iste godine zagrebački biskup Martin Borković povjerava im upravu novoosnovane Župe sv. Roka. Ta je župa bila u sklopu Zagrebačke nadbiskupije sve do 1997. godine, kad prelazi u novoosnovanu Požešku biskupiju.

Gradnja crkve počela je 1746. i trajala je šest godina, a samo pet godina nakon završetka gradnje u Virovitici je bio veliki potres. U vrijeme potresa, 1757. godine, Virovitičani su se zavjetovali biskupu i mučeniku sv. Emigidiju da će njemu u čast podići kapelicu ako potres prestane. I doista, potres se više nije ponavljao, a građani su ispunili svoj zavjet i dvije godine poslije kapelica je već bila dovršena i na blagdan sveca, 5. kolovoza, 1759. blagoslovljena.

Današnji izgled crkva je dobila 1758. godine tijekom obnove nakon potresa. U nadolazećim desetljećima radilo se na unutrašnjem uređenju crkve pa je postavljen glavni oltar posvećen zaštitniku župe, sv. Roku, a u sljedećih 50 godina (do 1808.) postavljeno je i kompletirano čak osam pokrajnjih oltara.

Središnji oltar, visok čak 15 metara, zauzima cijelu istočnu stranu svetišta. U arhitektonsku strukturu njegova bogato razvedenog baroknog retabla (okomitog dijela iznad oltarnog stola) uklopljeni su kipovi, slike i reljefi pa čini veličanstvenu dramu izrezbarenu u drvu. Povjesničari umjetnosti smatraju ga najuspješnijim ostvarenjem baroka u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Timotej Schwab završio je stolarske radove na oltaru 1769. godine. U središtu svetačke zone oltara slika je hodočasnika sv. Roka koju je izradio slikar Josef Göbler iz Graza, a između oltarnih stupova smještene su velike skulpture sv. Sebastijana, sv. Ruže Limske i franjevaca sv. Bernardina Sijenskog i sv. Ivana Kapistrana. Iznad šest stupova visokih pet metara nebeska je zona (atika), u čijem su središtu skulpture Presvetog Trojstva s anđelima. Sve skulpture u sastavu glavnog oltara izrađene su u radionici Josefa Holzingera u Mariboru. U sastavu glavnog oltara je i samostalno oblikovano i razvedeno svetohranište.

Svi pokrajnji oltari u virovitičkoj crkvi izrađivani su izuzetnom pozornošću i umijećem pa njihova monumentalnost nadilazi čak i glavne oltare u mnogim crkvama iz toga vremena. Postavljanje pokrajnjih oltara počelo je 1759. godine, kad je prvi župan Virovitičke županije, grof Ljudevit Patačić od Zajezde, crkvi darovao oltar sv. Ivana Nepomuka, a nastavljeno je 1761. godine, kad je s lijeve strane glavnog oltara postavljen oltar Blažene Djevice Marije, a s desne oltar sv. Ane.

Na oltaru BDM u početku je bila slika Bezgrešnog začeća (koja se i danas čuva u samostanu), a nakon Gospina ukazanja u Lurdu 1858. godine, potkraj 19. stoljeća, uređena je na mjestu oltara lurdska špilja i postavljen kip Gospe Lurdske načinjen u Beču. Zato je to danas oltar Gospe Lurdske. Oltar sv. Ane skladan je, ali manje kićen i raskošan od ostalih oltara u crkvi. Autorstvo ulja na platnu koje na tom oltaru prikazuje sveticu kako čita knjigu Starog zavjeta svojoj kćeri pripisuje se franjevcu Damjanu Bitneru. Oltar sv. Ivana Nepomuka po bogatstvu baroknih ukrasa i kvaliteti izrade kipova ocjenjuje se najljepšim pokrajnjim oltarom u virovitičkoj crkvi.

ZAŠTITNIK LJEKARNIKA

Oltari sv. Antuna Padovanskog i sv. Franje Asiškog izrađeni su 1762. godine u Ptuju. Kip sv. Antuna u niši svetačke zone visok je dva metra, svetac u desnoj ruci drži dijete Isusa, a u lijevoj ljiljan. Oltar sv. Antuna posvećen je crkvenim naučiteljima. Na oltaru sv. Franje prikazane su duše u čistilištu koje mole za pomoć i sv. Franjo zanesen u molitvi, a pretpostavlja se da je autor slike švicarski slikar Josef Anton Cusetti. Oltar sv. Didaka, španjolskog ranarnika iz 17. stoljeća, postavljen je 1763. godine, jer je franjevački samostan u to vrijeme imao svoju ljekarnu, a sv. Didak bio je zaštitnik ranarnika i ljekarnika. Zbog sličnosti kipova na tom oltaru s kipovima na glavnom oltaru pretpostavlja se da im je autor također Josef Holzinger.

Oltar sv. Katarine Aleksandrijske podignut je 1766. godine. Oltarna slika prikazuje mučeništvo sv. Katarine, a djelo je klasicističkog austrijskog slikara Matthiasa Antona Schiffera iz 1808. godine. U gornjem dijelu atike velika je zlatna kruna mučeništva.

Na oltaru sv. Josipa, postavljenom 1772. godine, nalazi se ulje na platnu koje prikazuje sv. Josipa kao starca na samrtnoj postelji, izmučenog od napora i brige za goli život. Sliku je naslikao švicarski slikar Josef Anton Cusetti. U vrijeme Velikog tjedna cijeli taj oltar postaje Isusov grob, pa su i kipovi sv. Ivana i sv. Pavla prikazani kao rimski vojnici.

Osim spomenutih, na virovitičkim oltarima svoje su mjesto našli sv. Ljudevit, sv. Elizabeta Ugarska, sv. Paškal, sv. Salvator, sv. Apolonija, sv. Lucija, sv. Terezija Avilska, sv. Zaharije, sv. Joakim, sv. Bonaventura, sv. Petar iz Alkantare, sv. Barbara, sv. Ivan i sv. Pavao.

PET TISUĆA RIJETKIH KNJIGA

U posljednjih dvadesetak godina crkva se sustavno obnavlja. Postavljen je novi kameni pod, uvedeno grijanje i ventilacija, uređena je fasada, izrađene ispovjedaonice i vjetrobranska vrata, osuvremenjeno je ozvučenje. Promijenjene su elektroinstalacije, postavljena nova suvremena i funkcionalna rasvjeta, restaurirani su neki kipovi i slike, a u tijeku je restauracija orgulja.

Franjevački samostan također je sagrađen sredinom 18. stoljeća i najstarija je zgrada u gradu. U prizemlju je tada bila smještena samostanska ljekarna, a na katu su bile prostorije predviđene za poglavara i provincijala kada borave u Virovitici. Nakon što je devedesetih godina prošlog stoljeća oduzeta zgrada vraćena franjevcima i obnovljena, na njezinu prvom katu smješten je i 12. kolovoza 2011. godine svečano otvoren Samostanski muzej. To je prava riznica različite arhivske građe o franjevcima i gradu, crkvenih slika, kipova, ruha i posuđa, namještaja, a tu je i knjižnica s vrijednim dokumentima, fotografijama i oko pet tisuća rijetkih knjiga iz medicine i ljekarništva, ali i iz propovjedništva, govorništva, teologije, prirodnih i društvenih znanosti. U samostanu su pohranjeni i predmeti iz kapelice koju je plemićka obitelj Pejačević uredila u jednoj od kula virovitičke utvrde.

U franjevačkom samostanu Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Virovitici danas su župni vikari fra Robert Ćibarić, fra Grgur Blažević i fra Celestin Čakarić, koji je 2014. godine proslavio 55. obljetnicu svećeništva, i sakristan, fra Davor Holi. Od 2014. godine župnik i gvardijan je fra Rozo Brkić, koji je dekretom Generalnog ministra reda imenovan i generalnim vizitatorom Hercegovačke franjevačke provincije.

crkva_svrok2UMJETNIČKA DJELA

Redovni inventar katoličkih crkava čine propovjedaonica, orgulje i križni put. Propovjedaonica virovitičke crkve jedan je od najreprezentativnijih i raskošno ukrašenih dijelova crkve i umjetničko je djelo iznimne vrijednosti. Postavljena je 1755. godine, a nije poznato tko je njezin graditelj. Križni put naslikao je posljednjih godina 19. stoljeća slovenski umjetnik Pavel Šubič. Prve orgulje u Virovitici postavljene su 1752. godine, a izradili su ih braća franjevci Cirijak Jager i Vital Zolner. Nove orgulje na koru crkve nalaze se od 1990. godine, a izradila ih je tvrtka Riger iz Šleske. Najveće zvono u zvoniku virovitičke crkve sv. Roka teško je 1250 kg, srednje 280 kg, a malo 54 kg.

ŽUPA SV. ROKA

Gotovo deset tisuća vjernika

Župa sv. Roka danas ima oko 9500 vjernika i filijalne kapelice u Bušetini i Okrugljači. Granice župe prolaze s južne strane željezničkom prugom Zagreb – Osijek, s istočne strane starom prugom Virovitica – Barč, izuzevši naselje Požari (koje se nalazi s druge strane pruge, ali mu je jedina komunikacija s gradom preko župe, pa je stog razloga ostalo u njoj), sa sjeverne strane graniči sa Župom sv. Luke u Lukaču, a sa zapadne s naseljem Korija, koje pripada Župi sv. Ivana Krstitelja u Špišić Bukovici. U župi djeluju Zbor sv. Cecilije, dječji crkveni zbor Zvončići i zbor mladih, franjevačku mladež okuplja zajednica Frama, osobe s teškoćama u razvoju i njihove obitelji okuplja zajednica Vjera i svjetlo, a aktivna je i zajednica bračnih susreta.

FRA ROZO BRKIĆ

Živjeti s ljudima i za ljude

Župnik i gvardijan, fra Rozo Brkić, rođen je 16. listopada 1973. u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Novicijat je započeo i prve zavjete položio na Trsatu, a za prezbitera je zaređen 26. lipnja 1999. u Zagrebu. Na Teološko-filozofskom studiju diplomirao je na KBF-u 1999. godine, a na postdiplomskom studiju u Rimu magistrirao je teološke znanosti sa specijalizacijom franjevačke duhovnosti. U ljeto 2005. povjerena mu je služba magistra bogoslova u Zagrebu. Kao srednjoškolac Rozo Brkić još nije znao kamo će ga odvesti Božja providnost. Živio je kao i svi njegovi vršnjaci, a volio je sport i trenirao boks. Kaže da je Domovinski rat na neki način odredio njegov poziv. Osjećao je napetost i tjeskobu što su neki njegovi prijatelji odlazili na ratišta, neki od njih su i poginuli, a on nije aktivno sudjelovao u obrani napadnute domovine. Jedne noći sanjao je kako na nekom polju kopa odjeven u franjevački habit zajedno s nekim drugim fratrima. Nakon nekog vremena doživio je na poseban način Božju prisutnost i odlučio da želi biti svećenik.

– Lijepo mi je u ovoj službi. Pa, na kraju, to je ono što sam i želio kad sam došao u fratre i htio biti svećenikom, živjeti s ljudima i za ljude, da im naviještam Radosnu vijest, koja je mene dotaknula, da budem oruđe, što bi Pavao rekao, u rukama Božjim – kaže fra Rozo Brkić.

U posljednjih dvadesetak godina crkva se sustavno obnavlja. Postavljen je novi kameni pod, uvedeno grijanje i ventilacija, uređena je fasada…

Središnji oltar, visok čak 15 metara, zauzima cijelu istočnu stranu svetišta. U strukturu su uklopljeni kipovi, slike i reljefi…

Gradnja crkve počela je 1746. i trajala je šest godina, a samo pet godina nakon završetka gradnje u Virovitici je bio veliki potres…

(www.glas-slavonije.hr; foto: Petar Ž. & Matija R.)

no images were found