Ako je potrebna samo jedna riječ da se opišu Ana i Frano Marjanović te njihova bračna priča, bila bi to, bez ikakve sumnje, toplina – ona ugođajna, koja se osjeti kada se uđe u njihov obiteljski dom, ona koju kao domaćini ukazuju kroz velikodušnost i neposrednost te naročito ona nezatomljiva toplina koja ih preplavi kada pričaju o svojoj djeci.

Razlog našeg razgovora je velika, 50. obljetnica braka koju su, proslavili u društvu svojih najmilijih. Na pitanje kako je sve počelo, kada su se upoznali, oboje počinju odgovarati u isto vrijeme te se nasmiju. Iskreno otkrivaju da ljubav na prvi pogled u njihovom slučaju – nije bio slučaj.

AKTIVNI U MIROVINI

– Rođeni smo u istom selu, Čukle pored Travnika, u Bosni i Hercegovini. Znali smo se otprije, ali smo se upoznali 1969. godine, kada se Frano vratio iz vojske. Ja sam prala rublje, a on se vraćao s posla – kratko i jasno otkriva Ana Marjanović koja je postala Franina supruga već iduće godine.

Bili su mladi kada su se uzeli, oboje 21-godišnjaci. Iako slika s vjenčanja nemaju, njihovi opisi dočaravaju detaljnu sliku toga bitnoga dana za svaki mladi zaljubljeni par.

– Nije tada na selu bilo automobila, bila su zaprežna kola ili konji. U nas su bili konji, okićeni maramicama, vijencima i cvjetovima. Takvi su običaji bili. Svatovi su otišli pred crkvu, a ja sam došao s drugim konjem i vjenčali smo se. Nije tada ni torti bilo, bilo je skromno, ali lijepo – prisjećajući se dana vjenčanja otkriva Frano.

Krajem iste godine rodio im se najstariji sin Goran te je Frano otišao u Austriju trbuhom za kruhom, kako bi svojoj maloj obitelji omogućio što bolji život. Ljudi su zarađivali i cijelo selo se obnovilo, dobra su to vremena bila i lijepo se živjelo, zaključuju Marjanovići. Nakon povratka iz bijelog svijeta, dok je Frano radio na postavljanju stolarije, Ana je odgajala djecu, obrađivala zemlju i brinula se za stoku. Koriju, u koju su se doselili prije 25 godina, vole, kako kažu, kao svoje rodno selo.

Danas su oboje u zasluženoj mirovini, ali i dalje su vrlo aktivni – u osobnim hobijima i interesima te zajednici. Kruna braka ovih simpatičnih supružnika i ono na što su naj-ponosniji su, bez ikakve sumnje, njihova djeca. Na sam spomen dvojice sinova i dviju kćeri, Ani i Frani zasja lice, a riječi hvale izlaze same od sebe.

SEDMERO UNUČADI

Najstariji sin Goran s obitelji živi u Njemačkoj, drugi sin Zoran i starija kći Josipa preselili su se u Poreč te tamo osnovali obitelj, a najmlađa kći Ivana živi u Virovitici, blizu roditelja. S obzirom da je Ivana najmlađa (starija sestra je rođena 12 godina prije nje), od rođenja je bila mezimica obitelji i, kako kaže Frano, braća i sestre su se „otimali“ za nju.

– Imamo toliko dobru djecu, svatko bi ih poželio. Nije što su moji, ali stvarno je tako. Samo Bog može takvu djecu stvoriti. Vrijedni su svi, i kad su bili djeca, i sad. Brinu se za nas, pogotovo kad smo bolesni – ponosno svoje sinove i kćeri opisuje F. Marjanović te njegova supruga dodaje kako ju odmalena djeca, ali i danas snahe za koje ima samo lijepe riječi, zovu „majka“.

– Kad bi došli iz škole, uvijek bi prvo pitali što treba napraviti, pomoći u domaćinstvu ili oko kuće. Odradili bi svoje, tada napisali zadaće pa su se tek nakon toga igrali i zabav-ljali. Radili su sve, ništa im nije bilo teško. Išli su cijepati drva i pomagati drugima kada bi ih netko zvao, da si nešto zarade – otkriva Ana Marjanović te pokazuje fotografije koje krase zidove njene tople obiteljske kuće, a s kojih se osim njene djece smiju – i njihova djeca.
Sedmero unučadi koje su im podarila djeca danas su Ani i Frani Marjanović najveće bogatstvo. S obzirom da gotovo svi žive izvan Virovitice, poseban je to događaj kada se svi „sliju“ u žutu obiteljsku kuću u Koriji.

– Sva djeca nam dođu na zimu, prije ne mogu zbog posla, pogotovo tijekom ljeta jer svi rade. Zato se svi skupe za Božić i Novu godinu – kaže F. Marjanović te otkriva kako to izgleda kada su svi na okupu.

– Kada svi dođu, bude nas 14 u kući. Svakako se snalazimo. Imamo sobe na katu i ležajeve, napušemo madrac ako treba, a neki spavaju i u dnevnoj sobi. Kada smo svi zajedno, treba nam još jedan blagovaonski stol – smiju se Marjanovići te dodaju kako je atmosfera kada su svi zajedno uvijek vesela i dobrog raspoloženja ne nedostaje.

NALJEPŠE IZNENAĐENJE

Tako je bilo i prije nekoliko tjedana, kada su djeca Marjanovića u tajnosti organizirala proslavu godišnjice braka svojih rodite-lja. Bez njihova znanja, svi su s obiteljima došli u Koriju i priuštili Ani i Frani nezaboravnu 50. oblje-tnicu bračnog života u restoranu „Zlatni klas“ Otrovanec.

– Nism znali za to, oni su se međusobno sve dogovorili i iznenadili nas – kroz smijeh glavom odmahuje A. Marjanović.

– Organizirali su večeru i prijevoz do restorana, kako bi mogli nazdraviti i sigurno se vratiti kući. Lijepo su sve napravili i poklonili nam novi televizor – nadovezuje se F. Marjanović dok pokazuje slike s proslave, na kojima su on i supruga okruženi djecom i unučadi, svi s osmijesima na licima.

Kako je nekada, dok je bila mala, mezimica obitelji bila najmlađa kći Ivana, tu je ulogu sada preuzeo njen 17-mjesečni sin Luka, najmlađi od sedmero unučadi. Upravo kroz tu „smjenu generacija“ najbolje se i vidi prolaznost vremena, zaključuju Marjanovići te na pitanje koja je tajna sretnog, uspješnog i dugovječnog braka složno odgovaraju – razumijevanje i strpljenje.

– Mi, stariji ljudi, znamo praštati jedno drugom jer znamo da svi mi imamo svoje mušice. Bude čovjek nekada nervozan, pa je ni za što, ali nikad se nismo svađali pred svojom djecom. Ako imaš dobru djecu, zašto se svađati pred njima i sve uništiti – sliježe ramenima Frano Marjanović te kroz smijeh dodaje da ukoliko se i posvađaju, svatko šuti na svojoj strani jer „šutnja je zlato“. (www.icv.hr, ea)