Oni su poseban bračni par, zajedno imaju 180 godina, a aktivni su poput „običnih“ šezdesetogodišnjaka. Riječ je o vitalnoj Ružici (90) i Pavlu (90) Krznarić iz Gradine. Krajem prošle godine proslavili su i svoj platinasti pir, punih 70 godina braka, u društvu zaista velike obitelji. Uz kćer i dvojicu sinova, danas su ponosni baka i djed sedmero unučadi i petero praunučadi.
– Ostaje nam samo ove naše unuke koji još nisu oženjeni dovesti pred oltar i onda smo mirni – sa smiješkom je poželjela Ružica koja ističe kako je cijeli njihov život obilježen napornim radom i posebnom vezom sa zemljom, čemu sigurno duguju dio svoje vitalnosti. U Gradinu su iz Novog Slankamena došli za vrijeme Domovinskog rata.
NEMAJU FOTOGRAFIJU S VJENČANJA
Ružica je rođena u Golubincima, selu koje je, kaže, imalo najljepše djevojke po koje su za ženidbu dolazili momci iz Novog Slankamena. Jednog je dana tako stigao i Pavao, pa su ubrzo Ružica i on rekli jedno drugome „uzimam“ u obiteljskoj kući, u kojoj su za vjenčanje ispraznili čak tri prostorije, kako bi svi svatovi stali.
Nažalost, nemaju svoju fotografiju s vjenčanja: padao je mrak, kad su se iz Golubinaca s mladom na konjima i kolima vratili u Novi Slankamen. Ružicu je brat već uzeo pod ruku kako bi je predao Pavlu, a fotograf nije mogao čekati do kraja pira. Zato umjesto sebe, roditelja i kumova, ovi dugovječni mladenci kao uspomenu na taj dan imaju fotografiju kuhara i gostiju.
No, kažu, to im nije ni važno, bitno je da su sve godine nakon tog dana proveli zajedno. Bavili su se voćarstvom, uzgojem povrća, ratarstvom, hranili krave, kokoši, svinje, izgradili svoju kuću. Kad su djeca porasla, pomogli su im da i sami izgrade kuće i podignu vlastite obitelji.
No, onda je došao rat pa su Ružica i Pavao pogled iz Novog Slankamena, polja i vinograd s pogledom na ušće Tise u Dunav zamijenili za pogled na plodne oranice gradinskog područja, na kojem su nastavili vrijedan rad na zemlji, a koja ih je za silan trud obilno nagradila.
HRANI I RADNIKE
– Nismo stigli u životu misliti o tome da nešto ne možemo, da nas nešto boli. Posla je uvijek bilo, ili na polju ili u vinogradu i voćnjaku pa smo mi jednostavno radili, koliko smo god mogli. Tako je i danas – jasno nam priča vedra baka Ružica koja će i ove godine, kao i svake dosad, u svom vrtu posaditi desetak vrsta povrća za svoje najbliže. Ona i Pavao, kojeg svi zovu „deda Pajo“, hrane svinje i kokoši, brinu se o kući, dvorištu. Što god mogu, naprave sami, a tu je uvijek i sin Vlatko s obitelji te Nikola koji priskoče kad god treba. Kći Jelena je sa obitelji u Njemačkoj pa je kod Krznarićevih uvijek veselo kad je cijela obitelj na okupu.
Baka Ružica kuha svaki dan, a baš svake nedjelje ispeče i kolače za svoje prijatelje i susjede. Kada je vrijeme berbe i važnijih radova u polju ili voćnjaku, hrani desetak članova obitelji i poznanike koji im pomažu, svoje ‘težake’ bogatom trpezom, od juhe do deserta, da im snage ne ponestane tijekom cijelog dana.
DNEVNICI JEDNOG GOSPODARA
Naočale rijetko koristi, kaže, kad gleda turske sapunice. A djed ih ne koristi. Ni kada sprema stvari po dvorištu, sakuplja lišće, ni kada prati vijesti. Čak ni kada zapisuje sve što mu se u životu događa. Jer, sve važne podatke, od toga gdje je što posijano, kojom vrstom sjemena i kako je rodilo, pa do uspomena na djetinjstvo, vjeru i bitne ljudske kvalitete, sve je to Pavao od mladosti navikao zapisati u obliku dnevnika ili posebno dirljivih pjesama koje će cijeloj obitelji ostaviti u baštinu.
– Dobar gospodar mora znati što će raditi sutra, a ne samo danas. A lakše je kad se sve to zapiše, da se ne zaboravi – mudro kaže vrijedni djed Pavao, bliskima znan i kao „djed Pajo“. Još do prije tri godine traktorom je orao zemlju, da pomogne sinovima i unucima. Jednom prilikom traktor mu je u dvorištu prešao preko noge.
Umjesto da ode kod liječnika, „djed Pajo“ sačekao je da prva bol prođe i potom sjeo na vozačko mjesto i otišao u polje obrađivati zemlju, znak da se ne predaje i da obitelj može na njega računati.
Jer, vjera i obitelj su najvažniji, poručuje nam. Prva je tu Ružica, s kojom dijeli već 70 ljeta i zima. – U braku nema ‘ja’, gledati samo sebe i svoje želje. Treba drugog saslušati, biti strpljiv, a nekad je najbolje popustiti – simpatično kaže Pavao, za kojeg obitelj u šali kaže kako je on taj koji popušta češće. – Bitno je puno razgovarati i uvijek pomagati jedno drugome, slušati jedno drugo. Danas mladi prelako odustaju – odaje pak vrijedna baka Ružica ostatak tajne dugovječnog i sretnog braka, ali i ponosne i brojne obitelji. (www.icv.hr, mlo, foto: M. Lovrenc i privatni album)