Čitanje, a posebice pisanje njeguje i potiče i virovitički ogranak Matice hrvatske. Vodeći se time da potaknu i druge na uživanje u pisanoj riječi došli su na ideju raspisati natječaj za kratku kriminalističku priču. Natječaj je organiziran i proveden prošle godine, a nosio je naziv „Kristalna pepeljara“ po romanu jednoga od najplodonosnijih hrvatskih pisaca kriminalističkoga romana Milana Nikolića (1924. – 1970.), ujedno i dragoga nam „virovitičkoga Simenona“, koji je neke od svojih najdojmljivijih rečenica zapisao upravo u okrilju virovitičkoga doma. Slijedeći trag koji je Nikolić ostavio u žanru kriminalističkoga romana, Ogranak je pokrenuo ovaj natječaj iz kojeg je proizašlo mnoštvo zanimljivih i posebnih priča.

Peteročlano povjerenstvo u sastavu prof. dr. Vinko Brešić, predsjednik i članovi Vlasta Golub, prof., Marina Mađarević, prof., Ivana Vidak, prof. i Mirjana Vodopić, prof., nisu imali nimalo lak zadatak, odabrati tri najbolje priče.

Nagrađene i pohvaljene priče Međunarodnog književnog natječaja „Kristalna pepeljara“ za najbolju kriminalističku priču 2020.:
1. „Dragi dnevniče“ autorice Marije Hardi.
2. „Krv s nebesa“ autorice Željke Franov iz Križa
3. „Vječna slava pripovjedača“ autora Marija Šimudvarca iz Oroslavlja
4. „Peta je presudila“ autorice Marice Žanetić Malenice iz Splita (pohvaljena priča)
Njihove priče donosimo vam u nastavcima u našem tjedniku Virovitičkom listu. U ovom broju donosimo vam priču „Vječna slava pripovjedača“ autora Marija Šimudvarca iz Oroslavlja.

Vječna slava pripovjedača, Mario Šimudvarac, pod zaporkom Pripovjedač 23 522, iz Oroslavja, s ukupno 11 bodova trećenagrađena je priča.

Jezgru ove priče čini sudbina bezimenoga slavnog Autora čiji je leš našla čistačica, a istragom je utvrđeno da je ukraden dio njegovog novog rukopisa pa se traži ne samo počinitelj zločina, nego i motiv. Riječ o dvostrukoj klopki koju Sveznajući pripovjedač namješta detektivu Petru, tj. svome liku, da bi ga on otkrio u krađi Autorove kriminalističke priče, koju ionako ne može završiti bez Pripovjedačeve pomoći. U ovoj metafikcijskoj igri protagonisti su tri glavne pripovjedne instance (pripovjedač, lik i autor) i njihov prijepor u duhu Barthesove teze o smrti autora, tj. sve veće i važnije uloge Čitatelja kao izvantekstualnog čimbenika o kojemu ionako ovisi svaki tekst i svaka priča. Pa i ova!

Mario Šimudvarac, Oroslavje
VJEČNA SLAVA PRIPOVJEDAČA

Iznenađen, prijatelju! Kako i ne bi bio, da? Uđi, kroči u sobu, Perice… Vidiš, u ovoj je prašnoj i jeftinoj sobici zapravo sve počelo. Jedino je svjetlost svijeće obasjavala ovaj mračan prostor. Prozori nude samo tamu. Hajde, priđi, ne boj se… Zatvori vrata. Škripe, znam… Ta bi me škripa i bila odala… Petre, zatvori ih. Tako, prijatelju… Hvala! Bijaše noć, dakako. Za drvenim stolom sjedi Autor. Bijaše to veličanstven, ponosit starac raščupane bijele brade i gustih spojenih obrva. Ne znam razumiješ li, mili Perice, kakav je to bistar um, znalac i stvoritelj, nadareni kreativac i istinski mudrac.

Neustrašivi i nepokolebljivi Pero, stijeno tvrda detektivska! Izvrsno si proučio sve dokaze i činjenice, razmotrio razloge i proturazloge. Hoda širokim korakom debela spremačica kako bi se izvikala na neurednoga i neotesanoga staroga jarca zato što baca čikove po njezinu uređenu dvorištu. Začude je poluotvorena škripava vrata. Urlik! Dolaziš brzo na mjesto zločina kada te mjesni policajci probude usred noći. Gledaš sneno i mutno, umoran u kasni noćni sat, leži leš bezimena Autora izvaljen na izlizanu drvenu podu. Ne isključuješ ni to da je i pretila čistačica upletena u ovaj slučaj iako joj migolje hladne slane suze po nevinom blijedom ugojenom licu. Jeca stara i otire nos o bijeli izvezeni rubac… Nikada ne dopusti da te zavedu nijanse osjećaja očigledno nevinih osumnjičenika i suprotna, naizgled logična stajališta tvojih suradnika.

– Smrt je nastupila prije pola sata – kratko te obavijeste – Srce…
Samac bez djece, očito umirovljeni intelektualac, osamdesetak godina… Na prvi pogled skitnica i beskućnik, siromašan i bijedan, neuhranjen i neuredan u dotrajalom kućnom ogrtaču koji smrdi na dim cigarete…

– Prirodna smrt, gospodine detektive Petre, infarkt – postavi mrtvozornik tebi ruku na desno rame u znak pozdrava, ili suosjećanja, ili krivice…

Istina, da si povjerovao u to što su ti onda rekli, do ovoga nenadanog susreta sa mnom sada uopće ne bi došlo, slavni bucmasti Perice. Požutjeli prsti od duhana, crno ispod nokta i na kažiprstu Autora… Na srednjaku desne ruke pokraj nokta… udubina… od prekomjerna i nerazumna pisanja. Bočica je crne sipine tinte s umočenom pisaljkom skoro prazna. Crnilo se na listu bijela papira polako osušilo, voštana svijeća na drvenu stolu dogorijeva.

Razbacani vrijedni papiri… Skupi, bistri Perice, razbacane spise, znaš već svoj posao. Trebat će ti oni kao dokaz, a meni su prijekor i osuda. Nenumerirane stranice skupi s poda, jednu po jednu, snalažljivče… Na spisima je sigurno nešto važno, za mene izuzetno važno. Inače, ne bi završili na podu. Svini ih u rolu i stavi pod desni pazuh.

Od nerazvrstanoga mozaika riječi na zgužvanim papirima za svojim detektivskim stolom u samoći svojih moždanih stanica, lukavče, složi uzbudljivu i neponovljivu priču. Neke su riječi i rečenice ispravljane, podcrtane ili precrtane. Pazi na strukturu rečenice, gramatiku i pravopis, sintaksu i stil, fabulu i siže. Ta išao si, inteligentni Pero moj, u školu. Skupljajući sitne dokaze, čitajući i slažući neobrojčane listove koji su ostali nakon što ih je Autor razbacao na sve strane u ovom sobičku, shvatio si ubrzo da središnji dio radnje njegova kratkoga uratka nedostaje. Nema ga. Promotri povećalom još i oštar Autorov rukopis. Debela crta uglatih slova utisnuta je jakim stiskom Autorove ruke u papir. Za ovo tebi bezvrijedno piskaranje književni kritičari potvrđuju ti da se radi o vrhunskom književnom djelcu napete i zanimljive radnje za koje je doista nezamisliva šteta što je nezavršeno, krnje. Budi li to sumnju na mene?

– Teško je pretpostaviti što bi se našlo još u tom štivu… – mudruju književni povjesničari. – Svakako bi bilo poželjno pronaći izgubljeno. I objaviti… makar anonimno…

Konačno, slavni detektive Petre, ostatak spisa nalazi se u mojem kaputu, u mojim njedrima. Našao si ih sada. Hoćeš li ih uzeti i objaviti? I pod čijim imenom? Svojim ili mojim, Autorovim? Dakle, ispravno si tada pretpostavio i zaključio. Bijaše ovako, Pero… Ulazim u ovu sobu. Vrata zaječe. Stanem. Autora nema. Pripremio sam i kratak govor isprike koji bih održao da sam u ovoj sobi zatekao slabokrvnu žrtvu pogrbljenu o svoje spise. Svijeća na stolu neumoljivo gori ocrtavajući likove na zidovima ove jazbine, a Autora u njoj nema. Bio je nasreću izašao iz sobe. Znaš da je izišao pušiti u dvorište. Autor pušta kolute duhanskoga dima, a ja pružam ruku prema njegovim spisima. Primijetio si da u sobi pepeljare nema, osjetio si miris Autorova ogrtača, a ispred kuće na popločanom dvorištu našao si njegove zgnječene čikove zbog kojih se gojazna čistačica uvijek ljutila.

Podne se daske u hodniku najednom uvinu. Vraća se Autor u brlog. Grabim samo jedan dio spisa koji otvoren leži preda mnom na njegovu osvijetljenom stolu. Zgrabim srce djelca. Iščupam ga. Uvijanje podnih dasaka sve je zvonkije, i jasnije. Izlazim kroz prozor u tminu… Ostaju samo početak i kraj Autorove vrijedne književne tvorevine. Autor je razbacuje bijesno na sve strane. Odbacio bi Autor u agoniji preostale listove, samo da nađe ono nestalo, ono ukradeno. Znoji se Autor, traži zauvijek izgubljeno, srce mu kuca, lupa, kuca, puca… I tu je hladnu noć bijesna spremačica bila spremna izgraditi i ozlojediti jadnoga starca ne znajući da će zateći u sobi tek njegovo beživotno truplo kako leži izvaljeno na podu. Gledao si kako ga iznose pokrivena mrtvačkom bijelom plahtom. Ukočena stvoriteljeva ruka ni reda više napisati neće, uvenule mudračeve oči svoje rečenice neće više čitati, umrtvljen je njegov um i raspuknuto srce.

Detektive Petre, sada znaš da sam ja krivac za hladnokrvno umorstvo počinjeno otimačinom književnih spisa jer sam sada upao u tvoju klopku vrativši se po ostatak Autorova rukopisa. Nisam u uzeo obzir da si ih skupio kao dokaz i da ćeš me uloviti u ovoj uskoj prostoriji. Greško moja nepopravljiva… I ja katkada previdim nešto u svojem vlastitom tekstu. Rekoh ti prije koji trenutak da skupiš spise kao dokaz, da ih saviješ u rolu i staviš pod desni pazuh… Evo ti doslovno motiv ubojstva: vjerujem da se smrću autora može steći književna slava, da dobri pisci kradu i da se može objaviti ukradeno…
Tako mi te žao, jadni Petre. Greška možda nije bila slučajna. Vjerojatno znaš da sam ti zapravo svjesno pomogao da otkriješ moje zlodjelo. Zašto se čudiš? Siguran sam i da znaš da sam ti pomogao da dovršiš radnju Autorove kriminalističke priče. No, ti si ipak samo lik u mojoj uzbudljivoj pripovijesti, prijatelju.

Tko je sada zapravo autor, moj Perice?
Otkrivaš tko sam ja…
sveznajući Pripovjedač

(www.icv.hr)