Danas, 3. studenog, u svijetu se obilježava Svjetski dan sendviča, mnogima omiljenog jela. Iako mnogi sendviče jedu ujutro, ovo brzo i fino jelo može poslužiti i kao brzinski ručak ili večera, a varijanta i kombinacija je bezbroj.
Raniji oblici sendviča se pripisuju staroj židovskoj sagi “Hille the Elder”, prema kojoj je upakirano meso janjetine i gorkih biljaka u kruhu. U srednjem vijeku, tanke kriške hrapavog i obično ustajalog kruha korištene su kao tanjuri. Nakon objeda, ostacima tog kruha su hranili pse i prosjake ili ostavili za večeru. Takav kruh je bio preteča “otvorenim” sendvičima. Direktan prethodnik engleskom sendviču se pojavljuje u 17. stoljeću u Nizozemskoj.
Prvi pisani trag engleske riječi “sandwich” pojavljuje se u dnevniku Edwarda Gibbona u opisu “komadi hladnog mesa”. Riječ je nastala prema Johnu Montagu, engleskom aristokratu iz 18. stoljeća, iako nema direktnu poveznicu sa hranom. Priča se da je Lord Sandwich volio jesti takav oblik hrane tijekom kartanja jer je mogao istovremeno raditi obje stvari – kartati i jesti, a da ne uprlja karte tijekom igre. Upravo je tako sendvič i nastavio svoje širenje među muškim društvom tijekom društvenih igara i zabava.
Popularnost sendviča raste u Engleskoj i Španjolskoj tijekom 19. stoljeća kada je ovaj oblik hrane prihvaćen u radničkoj klasi kao brz, prenosiv i jeftin obrok. U to vrijeme sendvič se napokon pojavljuje i izvan Europe.
U SAD-u, sendvič je prvobitno prezentiran kao dio večere. Početkom 20. stoljeća, kako je kruh postajao spojnica američke prehrane, sendvič postaje popularan koliko i brzi obrok na Mediteranu.
Danas si svatko na brzinu složi jedan sendvič, bilo kao neki “glavni” obrok u danu ili za gablec na poslu, baš onako po svojem guštu.
(www.icv.hr)